Iako je Hercegovina geografski mala regija ona obiluje brojnim arheološkim nalazištima iz različitih epoha, a ta arheološka baština je itekako sposobna oblikovati našu budućnost i postati generator razvoja lokalne i nacionalne privrede, upravo kroz pravilnu turističku valorizaciju, izjavio je u razgovoru za Fenu Tino Tomas, pročelnik Studija arheologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru (SUM).
Podsjetio je kako se početak razvoja moderne arheološke znanosti na europskom tlu može se pratiti od sredine 19. stoljeća, a takva situacija je i u BiH.
– Tek nakon austrougarske okupacije zemlje 1878., počinje i sustavniji razvoj arheologije, drugim riječima budi se znanstveni interes za arheologiju, dok se osnivanjem Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1888. godine, arheološka istraživanja intenziviraju i vode najsuvremenijim u to vrijeme, metodama i principima arheološkog istraživanja tj. iskopavanja. Dakle, možemo kazati da se odmah po osnivanju Zemaljskog muzeja odvijaju i prva veća, složenija, uvjetno rečeno prava arheološka iskopavanja, za koja bi mi danas rekli da su bila sustavnog karaktera, i time su ujedno udareni temelji arheološke znanosti u BiH. Upravo će ta prva istraživanja (poput Butmira, tumula na Glasincu, Donje Doline i dr.) uvesti arheologiju BiH na velika vrata europske arheologije i gdje će trajno ostati obilježena na njenoj arheološkoj karti – rekao je Tomas.
Iz povijesti je izdvojio podatak kako je u Sarajevu 1894. godine, ponukan važnim i novim arheološkim otkrićima u BiH, održan međunarodni kongres arheologa i antropologa, s kojega je škotski stručnjak Robert Munro, koji je i sam bio sudionik kongresa, po povratku u domovinu u Timesu napisao kako je kroz nekoliko godina arheoloških istraživanja u BiH prikupljena tolika masa arheoloških nalaza i znanstvenih podataka koje u tom vremenu nije nadmašila nijedna zemlja u Europi.
Kako je kazao, za arheološka iskopavanja na prostoru Hercegovine danas se može reći da se odvijaju na zadovoljavajućoj razini, iako opseg arheoloških istraživanja još nije na intenzitetu koji bi oni kao struka željeli.
– S druge strane kada pogledamo da nam u odnosu na neke ranije godine nedostaje adekvatan i stručan kadar, te da su mjerodavne institucije devastirane po pitanju istog kadra, možemo reći da se arheološka istraživanja odvijaju prema za sada nekoj optimalnoj dinamici – smatra pročelnik Studija arheologija SUM-a.
Također drži da je proces arheoloških iskopavanja specifičan i da ga ne treba siliti.
Nekada je, kako kaže, bolje ostaviti arheološka nalazišta u sigurnosti prirodnih depozita koji ih prekrivaju i koji su ih sve ove godine sačuvali, nego ih istraživati pošto-poto zbog toga jer su arheološka iskopavanja sama po sebi destruktivan proces i ona su ireverzibilna, tako da ako jedanput iskopamo arheološki depozit mi ga više ne možemo zalijepiti natrag.
– Ako nije pravilno iskopavan i dokumentiran, potencijal upotrebljivih podataka koje je on sadržavao nam ostaje zauvijek izgubljen, čime je nanesena nenadoknadiva šteta znanosti, jer je zauvijek ostala bez konkretnih upotrebljivih podataka. Upravo uz pomoć tih podataka mi kreiramo interpretativne modele koje koristimo u arheologiji za objašnjavanje konkretno samog nalazište i njegovog šireg kulturnog krajolika, ali i naše prošlosti u cjelini – pojašnjava Tomas.
Ističe i kako krajnji cilj arheologije nije proučavanje samih nalaza, već dobivanje jasne slike kako su zajednice u prošlosti živjele i kako su iskorištavali svoj okoliš. Uz to, važno je pokušati shvatiti zašto su baš tako živjeli i zašto su razvili specifične obrasce ponašanja u datom kulturno – povijesnom momentu.
Arheološka baština i njena iskoristivost u turizmu
– Tek 90-ih godina prošlog stoljeća u svijetu se pojavljuju težnje da se koncepti očuvanja i zaštite arheološke baštine sve više zamjenjuju konceptom upravljanja arheološkom baštinom. Dosadašnja praksa je pokazala da je najučinkovitiji način vođenja brige o arheološkoj baštini njezina gospodarska valorizacija pomoću turističke djelatnosti koja joj omogućava gospodarsku održivost i zaštitu – naglasio je Tomas.
Istaknuo je kako je taj proces simbiotičan.
– Arheološka baština je potrebna turističkoj djelatnosti zbog promocije turističke destinacije i izgradnje njezina identiteta, a turistička djelatnost je potrebna arheološkoj baštini kao element koji će osigurati sredstva za njezino očuvanje i time osigurati trajnost samom kulturnom dobru. Dakle, s jedne strane turistička valorizacija arheološke baštine omogućava njenu ekonomsku konverziju, čime ona postaje sposobna samostalno stvarati profit. Dok s druge strane, uspješno valorizirana arheološka baština kao rezultat ima stvaranje raznolike turističke ponude, a ponajviše razvoj posebnih oblika turizma koji se nameću kao održiv smjer kretanja turističke destinacije. Tako se arheološka baština nametnula kao resursni temelj razvoja kvalitetne i raznovrsne turističke ponude, jer upravo ona predstavlja specifičan i jedinstven identitet i imidž određenog područja, te je sposobna stvoriti atmosferu destinacije – mišljenja je pročelnik mostarskog studija arheologije.
Po njemu, put ka ispravnoj valorizaciji arheološke baštine jako je delikatan proces, jer arheološka nalazišta spadaju među najkrhkije i neobnovljive resurse, i predstavljaju vrijednosti koja vrlo lako može biti upropaštena manjkom stručnosti, znanja i ukusa.
– Primjerice kvalitetna interpretacija arheološke baštine predstavlja osnovu za njezinu turističku valorizaciju. Za kvalitetnu interpretaciju, služimo se sa egzaktnim podatcima koje smo dobili upravo putem znanosti, tj. arheoloških istraživanja. Međutim, arheološka baština se ponekad aranžira kako bi se svidjela posjetiteljima, a time gubi autentičnost i vrijednost kako za posjetitelje, tako i za lokalnu zajednicu, a u konačnici upadamo i u zamku kreiranja lažnih identiteta. Dakle, arheološka baština je itekako sposobna oblikovati našu budućnost i postati generator razvoja lokalne i nacionalne privrede, upravo kroz pravilnu turističku valorizaciju – poručio je Tomas.
Otkrio je i što je trenutno “top tema” arheologije na području Hercegovine i koji lokaliteti i se najviše istražuju.
Arheološka istraživanja su, kako navodi, vršena na više nalazišta u Hercegovini, od kojih su neka vrlo značajna i u širim okvirima takozvane kulturne regije. Primjerice samo Studij arheologije Sveučilišta u Mostaru redovito, svake godine provodi arheološka istraživanja u sklopu terenskog praktičnog dijela nastave. Pa su tako istraživana brojna arheološka nalazišta iz različitih vremenskih razdoblja od prapovijesti do ranog novog vijeka. Ukupno je od 2008. godine do danas u sklopu terenske nastave Studija arheologije istraživano 13 različitih arheoloških nalazišta, s tim da su na nekima istraživanja vršena kroz više istraživačkih kampanja.
– Tu bi svakako istaknuli Ravlića pećinu u Drinovcima, rimski vojni logora na Gračinama u Ljubuškom, gradinu na brdu Lib u Tomislavgradu, Stari grad u Ljubuškome, kasnoantički kompleks u Rivinama kod Stoca, starokršćansku crkvu u Cimu i dr. – nabraja Tomas, a spomenuo je i prijašnja istraživanja starokršćanskog i srednjovjekovnog (predromaničkog) crkvenog kompleksa u Gorici kod Gruda, aktualna istraživanja u Gradcu u općini Prozor-Rama te nedavno završena revizijska istraživanja paleolitičkog nalazišta Badanj kod Stoca.
Kulturocidi nad arheološkom baštinom i (ne)briga države
Osvrnuo se i na pitanje brojnih “kulturocida” arheoloških nalazišta diljem naše države (nedavni slučaj u Stocu, opetovanja devastiranja na brdu Lib kod Tomislavgrada i slično) te dao svoje mišljenje što bi država trebala učiniti po tom pitanju.
– U BiH postoji pravni okvir, kako na državnoj razini, tako i na pojedinim županijskim razinama, koji između ostalog sankcionira i takve aktivnosti. S obzirom na to da je isti uglavnom naslijeđen iz bivše države, u kontekstu današnjeg vremena i problematike pljačkanja i ilegalnog iskopavanja arheoloških nalazišta on je jednim dijelom anakron. Tako da bi isti svakako trebalo obogatiti određenim ciljanim amandmanima kako bi se ubuduće takve i slične negativne i krimogene aktivnosti svele na minimum. Jedan od problema s čime se mi na terenu suočavamo je vezan za nepostojanje jedinstvenog pravilnika na razini države o metodologiji arheoloških iskopavanja i minimalnoj tehničkoj dokumentaciji koja se po završetku istraživačke kampanje predaje u sklopu završnog izvještaja, kakva je između ostalog praksa u ostalim državama. Na taj način bi se proces arheoloških istraživanja osustavio i u kvalitativnom smislu podignuo na veću razinu – predlaže on.
Jedan od pozitivnih primjera valoriziranja arheološke baštine je otvaranje Posjetiteljskog centra u blizini rimskog vojnog logora na Gračinama kod Ljubuškog, nalazišta koje svjedoči o ranoj rimskoj vojnoj prisutnosti na prostoru istočnojadranske kulturne regije, a i šire.
– Ono što je bitno istaknuti za spomenuto nalazište je da je proces njegove valorizacije krenuo u jednom zdravom i jedinom ispravnom smjeru. Tako je u sklopu nalazišta izgrađen i suvremeni posjetiteljski centar koji će dodatno diseminirati zanimljivu priču o nalazištu prema lokalnom stanovništvu, posjetiteljima, ali i akademskoj zajednici. Na primjeru Gračina, ali i nekih drugih istraženih ili istraživanih arheoloških nalazišta u Hercegovini, kao što su Gorica kod Gruda, jednim dijelom Ravlića pećina i Stari grad Ljubuški, a uskoro i starokršćanska crkva u Cimu, vidimo jedan dovršen ciklus. Od istraživanja nalazišta, publikacije i znanstvene interpretacije do konačne prezentacije odnosno valorizacije o čemu smo ranije pričali. Tako da unatoč svim preprekama pred kojima se struka nalazi, postoje i određeni pozitivni pomaci koji nam mogu poslužiti i kao orijentir za budućnost – zaključio je Tomas.
