Benedik Mioč (29) jedan je od najboljih igrača ove sezone SuperSport HNL-a. Ofenzivni veznjak Slaven Belupa zabio je sedam golova u domaćem prvenstvu, čime je izjednačen s Markom Livajom, Mijom Caktašem i Franom Brodićem, dok jedan više ima Ramon Mierez. No, svi oni imaju ofenzivnije uloge od Mioča, što dovoljno govori o njegovoj životnoj formi.
Mioč je u velikom intervjuu za Index govorio o cijeloj svojoj karijeri, a osobito o početku 2023. godine, kada je otkrio da boluje od dijabetesa tipa 1. Dotad neotkriveni visoki šećer u krvi bio je takav da su se liječnici čudili kako je uopće došao na hitnu svega dva dana nakon utakmice s Varaždinom, pa čak i kako je uopće živ.
Otkrio je detalje borbe sa šećernom bolesti i tome kako je ona, uz pomicanje na mjesto desetke, bila okidač za fantastičnu sezonu pod trenerom Royem Ferenčinom. Govorio je počecima u Osijeku te bivšem treneru Zoranu Zekiću s kojim je 2017. sudjelovao u rušenju PSV-a u kvalifikacijama za Europa ligu.
Kako reagirate kada netko kaže da ste najbolji igrač HNL-a?
Lijepo je čuti, naravno, to je još jedan motiv više za budućnost. Ali, iskreno, ne zamaram se time jer sam se nadao takvim rezultatima s obzirom na to da puno ulažem u sebe. Sada je došlo do toga. Uživam, ne opterećujem se.
Ramon Mierez je najbolji strijelac lige s osam pogodaka, dok Vi, Marko Livaja, Mijo Caktaš i Fran Brodić imate po sedam. Kako je vidjeti svoje ime uz njihova?
S obzirom na to o kakvim je imenima riječ, a ja s njima dijelim mjesto na ljestvici, stvarno je to lijepo za vidjeti. To mi je dodatan vjetar u leđa. K tome su oni svi napadači, a ja sam prednji vezni.
Koliko je na Vašu formu utjecala promjena načina života prouzrokovana otkrićem da bolujete od dijabetesa tipa 1?
Nisam se u prijašnjim sezonama loše osjećao niti me je bolest kočila. Više je stvar pozicije i činjenice da sam bio udaljeniji od gola. Otkriće dijabetesa doprinijelo je svemu tome jer sam, među ostalim, reducirao prehranu do maksimuma, iako sam i ranije kao profesionalan sportaš pazio što jedem.
S time je sve lakše krenulo. Sada znam što je mom tijelu potrebno prije i nakon utakmice kako bih se brzo rekuperirao i to je pokazatelj da moram nastaviti u tom smjeru. Radio sam na sebi i prije dijabetesa, ali nisam toliko razmišljao o prehrani. Cijela priča s promjenom pozicije i odabirom prehrane bila je okidač.
Punica prepoznala simptome dijabetesa
Početkom 2023. bili smo na zimskim pripremama u Međugorju. Sve je bilo super, no zadnja dva-tri dana budilo me učestalo mokrenje, i do osam puta tijekom noći. Na početku nisam davao osobitu važnost tome jer je vrijeme bilo non-stop loše pa smo bili pokisli. Pio sam puno tekućine i jednostavno sam mislio da sam prehladio mjehur pa sam to morao izbaciti.
Kako se to oduljilo na četiri dana, kontaktirao sam punicu koja radi kao medicinska sestra. Pitala me je boli li me dok mokrim, je li mokraća druge boje, peče li me, boli li me donji dio trbuha na dodir… Na sve sam imao negativan odgovor i tako je otklonila sumnje na mjehur, ali odmah je znala u kojem smjeru ide.
Sve sam se to vrijeme normalno osjećao i uobičajeno odrađivao pripreme. Došli smo kući s priprema, odigrali utakmicu s Varaždinom i potom sam krenuo prema Zagrebu kako bih pokupio suprugu i sina. Ondje me punica dočekala na vratima s uređajem za mjerenje šećera. Odmahnuo sam rukom i rekao: “Nemojte me s tim zamarati, sve je dobro.”
Odgovorila je: “Nisi dobro, to je u tebi i ti to ne osjetiš.” Na vratima smo počeli mjeriti šećer. Mjerili smo pet puta, ali uređaj nije uspio izmjeriti, samo je pisalo da je jako visok. Odmah sam otišao na hitnu, gdje su me momentalno spojili na infuziju, napravili pretrage i izvadili krv. Pokazalo se da mi je šećer u krvi bio 38, a normalan je od četiri do šest.
Čestitali mu ‘drugi rođendan’
Došli su i rekli mi: “Sretan ti rođendan.” Zastao sam, nisam razumio o čemu pričaju jer sam se dobro osjećao. Uveli su me potom u priču. Sledio sam se, noge su mi se odrezale. Pitao sam se kako ću nastaviti živjeti, hoću li se i dalje moći baviti sportom.
No, objasnili su da mi se život ne mora promijeniti niti jedan posto jer inače dijabetičarima savjetuju aktivnosti, sport i rekreaciju. Naime, aktivnošću se regulira šećer u krvi. Rekli su da mi je, kao profesionalnom sportašu, tijelo godinama trpjelo posljedice šećera i sada je došlo do granice pucanja.
Čudili su se što ste dva dana ranije igrali utakmicu i što ste uopće živi s obzirom na to da ste cijeli život pod ogromnim naporima?
Upravo tako. Pitao sam ih što je uzrok i što je potaknulo šećer, a odgovorili su da može biti stotinu faktora – od genetike, iako nitko u mojoj obitelji nema dijabetes, do poremećaja metabolizma ili stresa. Svi mi imamo autoimune bolesti, samo je pitanje hoće li se koja aktivirati.
Čudili su se da sam uopće uspio doći k njima, kako nisam u šećernoj komi ili kako, ne daj Bože, nisam umro. S tim su me riječima spustili na zemlju, raspoloženje je splasnulo i shvatio sam da je situacija ozbiljna. Dotad nisam imao nikoga u svojoj blizini tko bi mi rekao što je šećerna bolest, jednostavno nisam imao potrebu znati išta o tome.
