Marko Mišić je imao 68 godina kada je 12. listopada brutalno fizički napadnut na svojoj imovini. Sa suprugom Lucijom ima troje djece i petero unučadi. Cijeli svoj radni vijek kao vrstan majstor proveo je radeći u inozemstvu.
Piše: Miroslav Vasilj
Među prvima se 2008. godine vratio u rodni zavičaj. Mjesto Brezici kod Dervente. Čovjek je toga kobnoga dana pokušao zaštiti svoju imovinu. Spriječiti krađu drva iz svoje šume. No brutalno je pretučen. Pronašli su ga susjedi Omer Mujkanović i Ivan Čičak u kanalu s teškim ozljedama mozga, pluća i rebara. Stanje mu je sve vrijeme u bolnici u Slavonskom Brodu bilo teško.
Liječnici su ga pokušavali stabilizirati, ali nažalost bezuspješno. 14. studenoga je preminuo od posljedica fizičkog napada.
Za ovo kazneno djelo prema izvješćima osumnjičene su dvije osobe od kojih je jedna maloljetna. Prema istim tim izvješćima nalaze se u pritvoru. I prema istim tim izvješćima trebale bi biti sankcionirane. Pratit ćemo i vidjeti što će se dogoditi!
No nekako nam ispod radara prolaze problemi koje imaju povratnici u Republici Srpskoj. Posebice Hrvati. A oni nisu mali. Jedan od njih je uništavanje njihove imovine. Kada prijave krađu ili uništavanje, počinitelja nigdje na vidiku.
Znam za slučaj u RS-u gdje su policiji prijavili sječu šume na privatnom posjedu, a dobili sarkastičan odgovor – obratite se šumaru. Isto to vrijeme Republika Srpska svima njima uredno naplaćuje porez. Dakle dužni su plaćati porez, ali im ta Republika nije dužna zaštiti imovinu od nasilnika. Zanimljiva logika!
Zašto je tako ako malobrojni preživjeli Hrvati u RS-u nakon pogroma 1992. godine zaista ne predstavljaju nikakvu opasnost tom entitetu? Zašto je prisutan nedostatak interesa sviju nas za te ljude? Nažalost tek sada nakon smrti čovjeka koliko-toliko je fokus stavljen na Hrvate u RS-u. S druge strane i pripadnici druga dva konstitutivna naroda suočavaju se s velikim problemima tamo gdje nisu u većini. No o tome se na sreću govori i piše. O Hrvatima u RS-u ništa.
A ovdje je riječ o smrtnom slučaju. Riječ je o ubojstvu čovjeka. Je li ubijen zato što je Hrvat? To u ovom trenutku ne znamo. Ali ono što znamo je da su ubojice s nekim razlogom mislile da mogu nekažnjeno uništavati imovinu Hrvata u Republici Srpskoj, lakše nego imovinu nekog Srbina. Možda im to nije prvi put. Možda nisu sami. Možda ni do sada oni i neki drugi nisu kažnjavani zbog toga. Istraga i sudski proces bi nam valjda trebali dati mnoge odgovore.
No nekako se stvara atmosfera da je normalno tlačiti nekoga samo zato što ne pripada većinskom narodu na određenom području. Manjina su pa možemo što hoćemo. No ne bi smjelo biti tako čak i u ovom kaosu zvanom BiH. Zato je potrebno kazniti počinitelje. Najoštrije što je moguće. Kazniti ih poslati jasnu poruku – ne možete ovo raditi ni u Posavini, ni u Bosni, ni u Hercegovini. Ne možete ovo raditi ni Srbima, ni Bošnjacima, ni Hrvatima!
A obitelj Marka Mišića?
Njegova supruga, djeca, unučad, prijatelji i susjedi su nažalost na najgori mogući način osjetili što znači živjeti u Bosni i Hercegovini. Zemlji gdje umjesto zakona često vlada bezakonje. Gdje umjesto sigurnosti često vlada nesigurnost. Gdje umjesto mira i dobra često vlada zlo. No zlo ne bi smjelo imati zadnju riječ pa ni u ovom konkretnom slučaju!
