Teško smo razočarani odlukom sudskoga vijeća Suda Bosne i Hercegovine kojim je za masakr u Križančevu selu, u kojemu je na Krvavi Badnjak 1993. godine ubijeno 64 Hrvata osuđen tek jedan neposredni izvršitelj, pripadnik bošnjačke Armije BiH Almir Sarajlić dok su njegovi zapovjednici i suborci oslobođeni odgovornosti. Ova sudska odluka je nastavak nepravde prema istini, žrtvama, obiteljima stradalih, Hrvatima središnje Bosne i smatramo je sustavnim pokušajem zatiranja istine o ratu po istoj matrici kako je taj zločin negirao čelnik SDA Bakir Izetbegović koji je u televizijskome gostovanju na HRT-u prije nekoliko godina rekao kako se radilo o ‘porazu HVO-a’.
Doslovno je takvim rječnikom presudu objasnila sutkinja Jasmina Ćosić Dedović kojoj nije bilo jasno zašto je tužiteljstvo ovu akciju Armije BiH nazvala ‘napadom na vojnika HVO-a’. Za nas je međutim jedino problematično što tužiteljstvo ovu akciju nije nazvalo zločinačkom sa elementima zločinačkog pothvata. Kada se pročitaju objašnjenja sutkinje o oslobađajućem dijelu presude onda se stječe dojam kako optuženom zapovjedniku 325. brdske brigade Ibrahimu Puriću i njegovim pomoćnicima Ibrahimu Tarahiji, Nijazu Sivri i Rušitu Nurkoviću uopće nisu trebali odvjetnici jer je tak posao za njih uspješno obavila sama sutkinja.
Naime, tijekom suđenja je utvrđeno kako su se Tarahija i Sivro nalazili na mjestu napada bošnjačkih vojnika na hrvatska sela Križančevo selo, Šafradine i Dubraviu, te da su naložili da 12 zarobljenih pripadnika HVO-a odvedu u Vojnu policiju u mjesto Pučulica, koji je tijekom rata bio poznati mudžahedinski kamp. Zabrinjavajuće je da sutkinja nije primijetila kako Tarahija i Sivro kasnije uopće nisu postavljali pitanja o ljudima koji su kasnije ubijeni, a naložili su da ih se pošalje pritvor. Frapantno je da sutkinja, koja se očito rukovodila nakanom osloboditi po zapovjednoj odgovornosti pripadnike bošnjačke vojske, nije prihvatila kao vjerodostojan dokument Amije BiH u kojemu se navodi da je “po zapovijedi Sivre strijeljano 12 ustaša”.
U rangu smiješnog, ali tragičnog ismijavanja pravdi je i navod kako se zapovjednik 325. brigade Purić‘nije snašao’ na toj poziciji. Kao prava odvjetnica optuženih sutkinja Jasmina Ćosić Dedović je odbacila i svjedočenje da je on bio nazočan prigodom telefonskog razgovora sa zapovjedništvom III. Korpusa Armije BiH kada je njemu nadređeni zapovjednik postavio pitanje tko je ubio zarobljenike.
Valja reći kako su bivši zapovjednici i pripadnici Armije BiH bili optuženi po Kaznenom zakonu BiH, no da je osuđen samo jedan vojnik po blažem Zakonu bivše SFRJ čime se očito također pogodovalo optuženima.
Kapitalno je međutim važna činjenica, koju nije mogla osporiti ni sutkinja Ćosić Dedović, da je u Križančevu selo počinjen stravičan zločin kojega je Haaški sud ignorirao. Ovom presudom se makar djelomično mijenja paradigma o ratu u središnjoj Bosni u kojoj su Hrvati bili u potpunom okruženju bošnjačke vojske punih devet mjeseci s namjerom potpunog etničkog čišćenja ovoga prostora. U Križančevu, Šafradinima, Dubravici nisu ubijeni nikakvi stranci, strani vojnici, nego Hrvati na stoljetnim ognjištima kojega su branili od agresora. Očekujemo da će drugostupanjska presuda ispuniti misiju koju bi moralo imati pravosuđe – kazniti počinitelje i nalogodavce zbog žrtava i njihovih obitelji te bili zalog budućnosti temeljenoj na istini i pravdi, navodi se u priopćenju kojeg potpisuje,Koordinacija udruga Domovinskog rata HVO-a.
