Prošlo je svega pet godina od rata. Ožiljci vidljivi na svakom koraku. Kako na ljudima tako i na građevinama. Godina je 2000. Kraj lipnja. Vruće mostarsko ljeto. U studiju nekadašnje Hercegovačke televizije na devetnaestom katu Mostarke u goste mi ravno s Neretve dolazi tadašnji sportski direktor HŠK Zrinjskog Božidar Bata Puljić. Institucija toga kluba.
Piše: Miroslav Vasilj
U emisiji razgovaramo o prvom nastupu Zrinjskog u Europi. U nekadašnjem Intertoto kupu. Protivnik švedska Vastra Frolunda. No Bata s razlogom nekako naglasak više stavlja na to da u toj utakmici ima nešto više od sporta. Više jer smo cijelo desetljeće bili ili u ratu, ili u poraću, ili u političkim bitkama. Izolirani od suvremenog svijeta u svakom smislu. Kao da smo živjeli u nekakvoj kolektivnoj samoći. Ta utakmica nam je dala osjećaj da smo ipak dio europskog kontinenta. Dio europskog nogometa kojem pripadamo. U kojem želimo sudjelovati. U kojem želimo pobjeđivati, ali i izgubiti od boljeg.
Nekako su te godine nakon rata bile godine nade. Godine u kojima smo mislili da će ova zemlja, ovaj grad, ovi ljudi osjetiti bolji život. Nažalost to se nije dogodilo. Ostali smo u starim rovovima – podmetanja, prepucavanja i mržnje. No u toj i takvoj atmosferi postoji jedna institucija koja se izdigla iz te kaljuže. A ta institucija se zove HŠK Zrinjski. Da, ima Klub svojih problema koji će na vidjelo izaći tek kada ne bude sportskih uspjeha. Ali bez obzira i na te probleme on je svijet za sebe u odnosu na sve druge segmente našeg društva.
No nije uvijek bilo tako. Nije Zrinjski baš uvijek imao potporu niti politike, niti gospodarstva, niti ovolikog broja ljudi. Baš o tome je govorio i Bata vidno razočaran u već spomenutom intervjuu iz 2000. godine. A u sjećanje mi dolazi i Liga Herceg-Bosne i nastupi Zrinjskoga krajem 90-ih godina. Bilo bi nas manje od stotinjak na stadionu. Gotovo više djelatnika kluba i novinara s neizostavnim pokojnim Ivanom Ćubelom–Ćubijem nego navijača. Naravno izuzimajući Ultrase na stajanju. Ali zapadna tribina je zjapila prazna.
Brojni koji sada hrle gledati Zrinjskog s podsmjehom su gledali na Klub i ligu u kojoj se natjecao. No uspjeh je ono čime ih je Zrinjski demantirao. I ne samo demantirao nego i privukao da prate tu instituciju. I dobro je da je tako. Osim toga stasale su i neke nove generacije. Nije to specifično samo za Mostar i Zrinjski nego i za ostale europske gradove i velike nogometne klubove. Zrinjski je danas moćan klub. Poštovan. Cijenjen. Uspješan. Klub za kojeg je Premier liga BiH preslaba. Klub koji bi igrao značajnu ulogu i u jačim ligama. Primjerice HNL-u.
Od švedske Vastre Frolunde do armenskog Urartua prošle su 23 godine. U europskim pretkolima su se nanizali većinom neuspjesi, nesreće, sudačke nepravde, strahovi, neiskustvo… U utorak u Erevanu druga priča. Zrinjski je uz brojne propuste u obrani ipak izgledao kao klub koji zna po što je došao. I uspio je. Prednost od jednog gola je tu. Iskustvo je to. Ove godine imperativ je natjecanje u nekoj od europskih liga. I neka bude tako. Neka počne europska era Zrinjskog!
