Bivšim čelnicima Službe državne sigurnosti Srbije Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću žalbeno vijeće Rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Haagu povećalo je kazne zatvora na 15 godina za zločine koje su počinile srpske snage na području bivše Jugoslavije.
Suđenje Stanišiću (72) i Simatoviću (73) jedino je koje je preostalo MICT-u kao nasljeđe rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Stanišić i Simatović 2021. nepravomoćno su proglašeni odgovornima za pomaganje i podržavanje kaznenih djela ubojstava kao kršenja zakona i običaja ratovanja i zločina protiv čovječnosti te kaznenih djela deportacije, prisilnog premještanja i progona muslimanskog i hrvatskog stanovništva kao zločina protiv čovječnosti koja su počinile srpske snage nakon zauzimanja Bosanskog Šamca u travnju 1992. i za to su dobili svaki po 12 godina zatvora.
Na presudu su se žalili i obrana i tužiteljstvo.
Prvostupanjsko vijeće 2021. presudom je potvrdilo da je postojao udruženi zločinački pothvat političkog i vojnog vrha Srbije kojemu je cilj bio nasilno i trajno ukloniti nesrpsko stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za koji su Stanišić i Simatović znali, no nije pronašlo dovoljno dokaza da su dijelili zločinačku namjeru.
Raspravno vijeće je tada zaključilo da je “sustavni obrazac zločina koje su nad nesrpskim civilima počinili srpske snage najuvjerljiviji dokaz koji je pokazao postojanje udruženog zločinačkog pothvata“ čiji je cilj bio da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni s određenih područja u BiH i Hrvatskoj.
Proces protiv Stanišića i Simatovića počeo je prije 20 godina kada je haško tužiteljstvo dvojicu pripadnika režima srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića optužilo za ratne zločine na području bivše Jugoslavije početkom 90-ih u Hrvatskoj i BiH te su uhićeni u ožujku 2003. u Srbiji i ubrzo prebačeni u haaški pritvor.
Obojica su bila optužena za ratne zločine i etničke progone u Hrvatskoj i BiH, a u prvostupanjskom suđenju pred ICTY-jem 2013. godine oslobođeni su krivnje jer su suci tada zaključili da nije dokazano ni njihovo sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, ni da su planirali i zapovijedili zločine koji su im stavljeni na teret, kao ni pomagali u njihovu izvođenju.
Tužiteljstvo je na tom prvom suđenju iznijelo, po sucima, nedovoljne dokaze da je postojala tijesna suradnja Stanišića i vođe pobunjenih Srba Milana Martića koji nije skrivao namjeru progona Hrvata te kontrola nad policijom SAO Krajine koja je 1991. i 1992. protjerala 80 do 100 tisuća Hrvata, a dio ubila. Tužitelji su dokazivali da je Stanišić bio kanal komunikacija između bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića i Martića.
Tužiteljstvo je tada neuspješno dokazivalo i za područje istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema gdje su snage policije, teritorijalne obrane i paravojne jedinice počinile niz zločina a također su bile pod kontrolom Stanišića i Simatovića.
Žalbeno je vijeće 2015. prihvatilo žalbu tužiteljstva i poništilo prvostupanjsku presudu te je naložilo ponovno suđenje – koje je održano pred nasljednikom ICTY-ja – rezidualnim mehanizmom za međunarodne kaznene sudove (MICT) i završilo je 2021. osuđujućom presudom od 12 godina zatvora.
