„Vodovod“ u Trebinju ima blizu 130 zaposlenih, ali malo tko je raspoložen za kopanje kanala. Zbog toga je uprava poduzeća prinuđena da preko tendera traži nekog tko će te poslove raditi.

Treba im netko tko će kopati i zatrpavati kanale prilikom rekonstrukcije i izgradnje novih cjevovoda. Osiguravaju alat, ali ne opremu i prijevoz.

„Zaštitna i radna oprema su u obavezi izvođača radova kao i dolazak i odlazak, do i sa mjesta izvođenja radova na teritoriji grada Trebinja. Angažirani radnici su u radnom odnosu sa ponuđačem i sve zakonske prinadležnosti ostvaruje kod istog“, stoji u tenderskoj dokumentaciji.

Za 3.400 radnih sati u godini spremni su da plate do 25.000 maraka.

Direktor „Vodovoda“ Miodrag Batinić kaže za CAPITAL da mnogi radnici ovog poduzeća neće da rade teške fizičke poslove. Ukoliko nemaju drugog izbora, zaštitu traže kod obiteljskih liječnika.

„Trenutak je takav da ljudi više neće da kopaju i rade. Imali smo jedno vrijeme dovoljan broj fizičkih radnika, ali oni vrdaju i idu po bolovanjima, tako da smo prinuđeni da se snalazimo“, priča on.

Dobar dio radnika je prema njegovim riječima otišao u Dubrovnik da radi lakše i plaćenije poslove.

Plaće su povećavali, ali ni to nije dalo efekat pa se pribjegava traženju pomoći van poduzeća.

To će po ocjeni Batinića biti model koji će primjenjivati brojna javna poduzeća u budućnosti.

„Idemo u pravcu da smanjujemo broj radnika angažiranjem trećih lica. To nam je jedini način. Jedan radnik zaposlen u poduzeću nas košta 20.000 maraka godišnje, a mi za taj novac možemo angažirati četiri do pet radnika sa strane“, kazao je Batinić.

Tvrdi da je vodovodni sistem u Trebinju jako složen, pa je većina radnika raspoređena po vodoizvorištima i pumpnim stanicama.

Građevinska grupa u kojoj radi šest ljudi ne silazi u kanal, kao ni inkasanti kojih ima osam.

Poduzeće ima i svoju grupu za detekciju kvarova i proširenje vodovodne mreže, ali nitko od njih ne kopa.

Trebinje nije izuzetak kada je nedostatak radne snage u pitanju. U Banjalučkom „Vodovodu“ za sada radnike ne traže preko tendera, ali trendovi su takvi da je neminovno da će do toga doći.

„Dio ljudi je prešao u realni sektor jer je došlo do značajnog povećanja plaća, a jedan dio je otišao u inozemstvo. Jako je teško doći do ljudi koji bi radili u sektoru održavanja“, kaže  direktor Vodovoda Predrag Duduković.

Prema njegovom mišljenju, jedino rješenje je značajno povećanje plaća radnicima koji rade najteže poslove.

„Drugi način ne postoji. Drugačije ih nećemo moći zadržati, a ukoliko odu nećemo moći ispuniti očekivanja građana po pitanju redovnog snabdijevanja vodom i otklanjanja kvarova“, zaključio je Duduković.

„Vodovod“ u Trebinju ima blizu 130 zaposlenih, ali malo tko je raspoložen za kopanje kanala. Zbog toga je uprava poduzeća prinuđena da preko tendera traži nekog tko će te poslove raditi.

Treba im netko tko će kopati i zatrpavati kanale prilikom rekonstrukcije i izgradnje novih cjevovoda. Osiguravaju alat, ali ne opremu i prijevoz.

„Zaštitna i radna oprema su u obavezi izvođača radova kao i dolazak i odlazak, do i sa mjesta izvođenja radova na teritoriji grada Trebinja. Angažirani radnici su u radnom odnosu sa ponuđačem i sve zakonske prinadležnosti ostvaruje kod istog“, stoji u tenderskoj dokumentaciji.

Za 3.400 radnih sati u godini spremni su da plate do 25.000 maraka.

Direktor „Vodovoda“ Miodrag Batinić kaže za CAPITAL da mnogi radnici ovog poduzeća neće da rade teške fizičke poslove. Ukoliko nemaju drugog izbora, zaštitu traže kod obiteljskih liječnika.

„Trenutak je takav da ljudi više neće da kopaju i rade. Imali smo jedno vrijeme dovoljan broj fizičkih radnika, ali oni vrdaju i idu po bolovanjima, tako da smo prinuđeni da se snalazimo“, priča on.

Dobar dio radnika je prema njegovim riječima otišao u Dubrovnik da radi lakše i plaćenije poslove.

Plaće su povećavali, ali ni to nije dalo efekat pa se pribjegava traženju pomoći van poduzeća.

To će po ocjeni Batinića biti model koji će primjenjivati brojna javna poduzeća u budućnosti.

„Idemo u pravcu da smanjujemo broj radnika angažiranjem trećih lica. To nam je jedini način. Jedan radnik zaposlen u poduzeću nas košta 20.000 maraka godišnje, a mi za taj novac možemo angažirati četiri do pet radnika sa strane“, kazao je Batinić.

Tvrdi da je vodovodni sistem u Trebinju jako složen, pa je većina radnika raspoređena po vodoizvorištima i pumpnim stanicama.

Građevinska grupa u kojoj radi šest ljudi ne silazi u kanal, kao ni inkasanti kojih ima osam.

Poduzeće ima i svoju grupu za detekciju kvarova i proširenje vodovodne mreže, ali nitko od njih ne kopa.

Trebinje nije izuzetak kada je nedostatak radne snage u pitanju. U Banjalučkom „Vodovodu“ za sada radnike ne traže preko tendera, ali trendovi su takvi da je neminovno da će do toga doći.

„Dio ljudi je prešao u realni sektor jer je došlo do značajnog povećanja plaća, a jedan dio je otišao u inozemstvo. Jako je teško doći do ljudi koji bi radili u sektoru održavanja“, kaže  direktor Vodovoda Predrag Duduković.

Prema njegovom mišljenju, jedino rješenje je značajno povećanje plaća radnicima koji rade najteže poslove.

„Drugi način ne postoji. Drugačije ih nećemo moći zadržati, a ukoliko odu nećemo moći ispuniti očekivanja građana po pitanju redovnog snabdijevanja vodom i otklanjanja kvarova“, zaključio je Duduković.