Oprezan čovjek, to nije nikakav čovjek – napisao je Aleksandar Solženjicin. Možda ova rečenica velikog nobelovca ponajbolje opisuje političko djelovanje Christiana Schmidta u BiH. Na poziciji je visokog predstavnika. Ima bonnske ovlasti. Ima zeleno svjetlo Amerikanaca. Ali on stalno dvoji. Malo bi donio odluku, malo ne bi. Pa kako će reagirati Sarajevo? Pa kako Banjaluka? Pa kako Mostar? Pa kako Ankara i Teheran? Pa kako Berlin?
Piše: Miroslav Vasilj
Ovaj put radi se o formiranju federalne Vlade. Bilo bi normalno kada bi u zadanom roku većina sastavljena od stranaka okupljenih oko HNS-a i bošnjačke Trojke uspjela formirati Vladu. No potpredsjednik Federacije SDA-ov Refik Lendo, a onda i varljiva te na sumnjiv način sklepana većina SDA i DF-a u bošnjačkom klubu u Domu naroda se tome protivi.
I očigledno je na potezu Schimdt jer rok kojega je sam zadao ističe idući tjedan. Sat neumitno otkucava tika-taka, a Nijemac je na mukama. I dosjetio se. Pribjegao je već isprobanoj taktici. Iz OHR-a je kao slučajno u dio bošnjačkih medija iscurio dokument na koji način odblokirati uspostavu vlasti. Prema toj navodnoj odluci bi pravo veta imao onaj predsjednik(ica) ili potpredsjednik F BiH koji dobije dvotrećinsku potporu prvo u klubu konstitutivnog naroda iz kojeg dolazi u Domu naroda i dvotrećinsku potporu kluba naroda kojem pripada u županiji gdje je taj narod najmnogoljudniji.
Pojednostavljeno takva odluka onemogućila bi bilo kakvo uspostavu vlasti bez izborne volje hrvatskoga i bošnjačkoga biračkog tijela. I naravno digla se kuka i motika u dijelu političkog Sarajeva jer pada u vodu san o Federaciji kao jednonacionalnom bošnjačkom entitetu u kojem neće biti mjesta za Hrvate kao politički narod. Teške riječi. Prijetnje nemirima. Ulica. Optužbe. Fašizam. I što sve ne sručilo se na Amerikance i Schmidta.
Na stranu odluka. Na stranu reakcije.
No ovdje je važan obrazac. Prisjetimo se samo što je Schmidt uradio prije nego što će donijeti onu kamilica odluku 2. listopada. Isto ju je tako pustio u javnost. Pa se i tada digla kuka i motika. Pa se organizirala „vagon revolucija“ u Sarajevu. Nakon čega je Schmidt ustuknuo. Korigirao svoju odluku. A te korekcije išle su u korist nacional-unitarista jer su omogućile prijevaru i popunjavanje hrvatskih, srpskih i manjinskih mjesta u Domu naroda osobama bošnjačke nacionalnosti koje se u slučaju Kluba Hrvata lažno predstavljaju kao pripadnici toga naroda.
Hoće li Schmidt i ovaj put ustuknuti pred fizičkim prijetnjama? Nekim novim „vagon revolucijama“ na kojima će se opet slati poruke da Hrvati mogu stati u dva željeznička vagona? Pred hajkom koja mu se podgrijava? Je li riječ o spinu? Svojevrsnoj navlakuši u kojoj bi donio odluku koja će sada odblokirati formiranje Vlade, ali bez osigurača? Odluku koja će za četiri godine omogućiti nacional-unitaristima da provedu svoj nacionalistički plan? Možemo samo nagađati!
No za kraj možda bi bilo najbolje citirati Schmidta koji je u kolumni u Avazu citirao Helmuta Kohla, a koji je pak rekao „Ne želim slušati o onome što nije moguće, želim čuti ono što je moguće!“
Možda mu upravo ova Kohlova mantra pomogne da donese odluku koja će smiriti duhove prošlosti u Federaciji. Koja će otkloniti diskriminaciju građana bilo koje vrste. I strahove da politički predstavnici mnogobrojnijeg konstitutivnog naroda politički unište malobrojniji konstitutivni narod. I koja će nam omogućiti da se napokon okrenemo proizvodnji, digitalnoj transformaciji, zelenim politikama, boljoj socijalnoj zaštiti, mirovinama dostojnim čovjeka… I koja će možda samom Schmidtu pomoći da ne bude onaj oprezan čovjek koji je prema Solženjicinu nikakav čovjek.
