Ruska agresija na Ukrajinu ušla je u razdoblje pozicijskog, većinom statičnog rata bez većih promjena jer agresor nema, sve je izglednije, dovoljno snage pokrenuti opsežniju ofenzivnu operaciju. Branitelji nastoje iscrpiti napadačke snage pripremajući nove jedinice i uvodeći novo naoružanje. Vojni stručnjak Robert Barić u Globusu je rekao da bi ljeto moglo biti trenutak ukrajinskog udara, sa središnjim udarom prema Zaporiškoj oblasti kako bi se prekinuo kopneni most od Rusije do Krima.
Bitka za Bahmut, čija vojna važnost ne predstavlja moguću prekretnicu, od strategema je prerasla u mitologem i kod nje više ne vrijedi racionalno razmišljanje: Rusija ga mora osvojiti, a Ukrajina učiniti sve u svojoj moći da to bude što teže.
Ozbiljni vojni analitičari upozoravaju da sadašnjem zapovjedniku ruskih snaga Valeriju Gerasimovu istječe tromjesečni rok u kojem mora ostvariti uspjeh pa se otvorila rasprava kako bi general mogao sačuvati poziciju. Najjednostavniji je odgovor izgledan – eskalirati sukob, što bi moglo imati kohezivni učinak i na unutarnjopolitičkom planu u Rusiji, konačna potvrda da je u ratu s NATO-om.
Tri su najčešće spominjana scenarija moguće eskalacije ruske agresije na Ukrajinu: snage Kijeva napadnu ruski teritorij oružjem koje su dobile sa Zapada; Moskva napadne lokacije preko kojih prelazi zapadna vojna pomoć Ukrajini; razotkriva se da Beijing/Peking šalje oružje Moskvi.
Narodna Republika Kina je protivljenjem završnim dokumentima na posljednjim sastancima G20 demonstrirala podršku Rusiji koja bi mogla kulminirati posjetom predsjednika Xi Jinpinga Moskvi ovog proljeća, o čemu bruje ruski mediji. Treba se nadati da će odluka Beijinga biti trezvena i neideologizirana te da će mandarini Xiju na stol staviti procjene koje govore da Rusija ni s kineskim oružjem nema snage za ofenzivu jer joj za to nedostaje profesionalna, motivirana vojska – plaćenici i mobilizirani nisu dostatni, a potonjima je moral najveće zakinuće. Važna je sastavnica kineske slagalice mogućnost da se dostava oružja Rusiji, kako bi bilo upotrijebljeno u kinetičkom sukobu, iskoristi kao test prije invazije na Republiku Kinu na Tajvanu.
Chase Blazek u Stratforu piše da bi se time NR Kina aktivno uključila u pokušaj promjene granica u Europi, što bi imalo dalekosežne posljedice po ukupne odnose Beijinga i većine europskih zemalja: dvojba je na čiji bi stranu stale Srbija i Mađarska. Posljednji je put Kina sudjelovala u sukobu u Europi tijekom Prvoga svjetskog rata kad je poslala 140.000 nevojnih sudionika u sklopu britanskih snaga. U tom se scenariju ističe još jedna nepoznanica – moguća želja SAD-a da u kinetičkom sukobu ocijeni vrijednost kineskog oružja, što bi bilo vrijedno za procjene budućih eventualnih sukoba.
Ako kinesko oružje donese premoć agresoru i dovede u pitanje obranu Ukrajine, nije isključeno da SAD zaključi da je trenutak za udar na napadačke snage. Tada, draga djeco, spakirajte što vam je vrijedno i nadajmo se da će planet ipak opstati. Kakav, ne znam.
Prva su dva scenarija izglednija i u prvi tren djeluju manjom prijetnjom jer se može zaključiti da bi odgovor obiju strana ostao u domeni konvencionalnog sukoba. Dosadašnja je doktrina Rusije i NATO-a bila jednostavna i razumljiva: svakako izbjeći prelijevanje rata izvan granica Ukrajine (iako Moskva destabilizirajuće djeluje prema Moldovi, zasad neuspješno).
Ugroza leži u domeni lančane reakcije jer NATO mora reagirati na udar Rusije, a dvojba je hoće li odgovor smatrati dostatnim i u kojoj će mjeri Moskva biti pripravna nakon reakcije zaustaviti slijed napada, ne odgovoriti. Rusija može izvesti napad na transportne rute kojima stiže oružje Ukrajini u članicama NATO-a, može napasti baze u tim zemljama ili čak, procjenjuje u analizi promišljalište RAND, izvesti udar na bazu Ramstein.
Odsudni je trenutak izbjeći treći element u lancu, reakciju na reakciju, pri čemu će ključnu ulogu igrati političke poruke i osmišljenost vojne akcije kao signala, ali i komunikacija Moskve i Washingtona (Beijinga?). Nevolja je što je Zapad potrošio većinu nevojnih odgovora poput sankcija, što predstavlja dodatnu pogibelj.
Promišljalište RAND, blisko američkome Ministarstvu obrane, donosi kako bi eskalacija mogla biti poticaj diplomatskom angažmanu. Primjerice, ruski napad na neki od satelita članica NATO-a vjerojatno bi izazvao široku osudu i država koje su prethodno izbjegavale osuditi ruske postupke u Ukrajini (posebno se to odnosi na Indiju), uzevši u obzir rizike za svemirske aktivnosti svih nacija koje predstavlja napad i svaka daljnja eskalacija u svemiru. Tako bi se Kremlj našao pod novim pritiskom na međunarodnoj razini koji bi NATO mogao iskoristiti za jačanje ekonomskog i diplomatskog pritiska na Moskvu da prekine rat u Ukrajini.
Blazek u Stratforu ističe kako bi NR Kina mogla vjerovati da bi već i naznaka zauzimanja ruske strane mogla biti poticaj Zapadu da pokrene diplomatske korake koji bi vodili mirovnim pregovorima. Malo vjerojatno zbog konfrontacijskog stava SAD-a i NR Kine. Svaka ideja pregovora pada u vodu, piše RAND, ako ruski napadi uzrokuju vojne i civilne žrtve članicama NATO-a. Jednako tako, u Beijingu bi mogli smatrati da bi već i najava dostave oružja utjecala na Moskvu da odustane i od razmišljanja o korištenju nuklearnog oružja. To je upitno, osobito ako ukrajinski napad stvarno dovede u pitanje rusku kontrolu Krima.
