Zbog djece Viteza koja su zauvijek ostala u njegovom sjećanju u Bosnu i Hercegovinu se nakon tri desetljeća vratio bivši pripadnik UNPROFOR-a. Djeca kojima je rat obilježio djetinjstvo sada su odrasli ljudi, a susret sa njihovim prijateljom Markom bio je izuzetno emotivan, piše N1.
Na nekadašnjoj liniji razdvajanja između Armije RBiH i HVO-a susret starih poznanika Marka i Mirze – nakon 30 godina. Mirza je tada bio trinaestogodišnji dječak, a Mark vojnik UNPROFOR-a. Sve se dešavalo baš ovdje gdje je bio punkt. Dječja znatiželja zauvijek je ostala u Markovom sjećanju, a prijatnost vojnika UNPROFOR-a u sjećanju dječaka.
“Malo su nam čudni bili… i zbog slatkiša normalno. Mi smo njima prodavali zastave, suvenire… bile su zastave od Jugoslavije, naše od Armije RBiH, zastave HVO-a. Nama je to bilo interesantno i oni su to željeli da kupuju i da imaju suvenire. Nama je to sve bilo zanimljivo”, kazao je Mirza Šehić.
Sve te suvenire Mark i danas čuva. A čuva i fotografije iz tog perioda. Ovo je znatiželjni Mirza. A ovo je mladi vojnik Mark. Bio je, kaže, jako umoran u tom trenutku. Toliko godina se nisu sreli i ovaj susret desio se spontano. Marku je rat u Ukrajini pokrenuo lavinu sjećanja, a onda je dobio i poruku iz BiH.
“Prvi je to počeo Nedžad Avdić. Hvala mu, emocije su proradile, drago mi je da ga vidim. Drago mi je što je pokazao neke svoje prijatelje zapravo i moje prijatelje. Bili smo obična djeca iznenadilo me, emocije nam je posvetio i potražio nas. Došao je ovdje”, kazao je Mirza.
Emocije ne skriva ni Mark. Kaže, on je otišao iz Bosne, ali Bosna je ostala u njegovoj glavi sve vrijeme. Mislio je da nikada neće imati snage da se vrati.
“To za mene budi i nosi puno lijepih uspomena, dobrog sjećanja, kao što sam rekao, svaki dan na punktu za nas ovdje, djeca su dolazila pretežno svaki dan bi dolazili da nas vide. Ali osjećali smo da je hladno, opasno je. Mine su posvuda. Svejedno, osjećali su se zaštićenim, sigurnim i dobro uz nas, a i nama je to davalo snagu”, kazao je Mark Sweetland .
Dječja ljubav i emocija uvijek su bile utjeha u tako teškim vremenima. Vremenima kada su se dešavale strahote, ali i poslije kada su bile vidljive strašne posljedice po društvo, po ljude, po cijelu državu. Sada je mir, život se nastavio. Iako je ova hala, primjećuje Mark, ostala ista. Uvijek ga dojmi ljubaznost ljudi i ovakve situacije – kratki prijatni razgovori. Od ljudi ovog kraja naučio je mnogo.
“Ljudi svoje vrijeme izdvajaju, od svakodnevne rutine ili radnog dana, pozivaju me u svoju kuću, isto je kao prije 30 godina. Dođem ovamo i oni kažu: Dođi u moju kuću. Pripremaju obrok, obrok koji zapravo nisu imali. Tada je bilo tako i sada je i dalje isto. Bosanski narod je još uvijek toliko prijateljski nastrojen i gostoljubiv. To je jednostavno fenomenalno”, kaže Mark.
Jedna od uspomena je i obnova škole koju će posjetiti. Nevolja ih je spojila i zauvijek vezala. Sada Mark i Mirza idu da se druže i evociraju uspomene. Čekaju ih neki od tadašnjih dječaka.
