Dvadesetsedmogodišnji Marko Nešković iz loparskoga sela Kozjak ima pune ruke posla na obiteljskom imanju koje se prostire na 800 dunuma. Radi od jutra do sutra, ali se ne žali. Vjeruje u perspektivu poljoprivrede i rodnoga mjesta. Prednosti života koji je izabrao brojne su i, kako kaže, “bolje biti loš gazda, nego dobar sluga”.
Ljubav prema životinjama bila je presudna za odluku da ostane na vjekovnom ognjištu i posveti se poljoprivredi, započinje svoju priču mladić.
– Nisam htio ići na ekskurziju u osnovnoj školi iako su mi to roditelji govorili. Za taj sam novac kupio par ovaca i tako je krenulo. Nakon toga odlučio sam se baviti i uzgojem krupne stoke jer ju je lakše čuvati nego ovce. Počeli smo s osam, a sada već imamo trideset muznih grla, uključujući junice i telad. Ostavljali smo ženska grla i tako znatno povećali brojnost na farmi. Zadržao sam i ovce jer ih volim, pa trenutačno imam desetak ovaca pasmine Ile-de-France – kaže mladić za Infobijeljina.
Povećala su se i ulaganja. Napravio je, uz staru staju, novi objekt poluotvorenoga tipa za 12 goveda.
– Važno je u kakvim uvjetima držite stoku. Samo ako se vodi računa o ishrani, zdravlju i objektima u kojima borave, onda možete očekivati dobit. Mi se nismo opredijelili za samo jednu pasminu, idemo na selekciju i na mliječnost, ali većina grla nam je simentalsko govedo – kaže mladić za portal InfoBijeljina.
Ovaj mladi poljoprivrednik razmišlja unaprijed pa hranu za stoku osigura za dvije godine. Veći dio kukuruza sa 180 dunuma završio je u silaži.
– Pripremili smo dovoljno da imamo za ovu godinu, pa i da nešto ostane za iduću sezonu. Moja procjena je da bi jedno obiteljsko gospodarstvo moglo sasvim solidno i lijepo živjeti od prihoda s farme od desetak grla. Nažalost, svakodnevna poskupljenja nas ugrožavaju. U proteklih pet godina bilo je isplativije nego zadnje dvije godine, jer cijena od 75 pfeniga za litru mlijeka doista je nedovoljna. Nisku cijenu mlijeka nadomješta dobra cijena teladi za tov koju je lako prodati. Sad se grlo do 150 kilograma kreće oko 14 maraka po kilogramu žive vage – kaže mladi poljoprivrednik.
Marko je po struci veterinarski tehničar, što mu znatno smanjuje troškove.
– Ma sve radimo sami. Pomoć veterinara zovemo samo kad je teljenje u pitanju, i to neke komplikacije. Na visokoj razini održavamo zdravstveno stanje naših životinja – kaže Marko.
Sve veći problem je i nedostatak radne snage.
– Ne možemo sami izgurati sezonu iako imamo potrebnu mehanizaciju. Ali udružimo se, pa pomažemo jedni drugima, osobito kada pripremamo kukuruznu silažu – dodaje mladi farmer.
Nekada je u Kozjaku u svakoj staji bila po jedna ili dvije krave, a sada je selo poluprazno, pa pašnjaka ne nedostaje. Još nekoliko dana goveda će biti na ispaši, a onda idu u staju do proljeća.
– Nije zapamćeno da se zbog nedostatka ispaše počne bacati sijeno već u listopadu. Voda na Majevici također je veliki problem. Budući da nema dovoljno ni tehničke ni pitke vode, skupljamo kišnicu, a tijekom ljeta znamo dovoziti iz jezera i bunara po 3.000 litara dnevno, što povećava troškove i poskupljuje proizvodnju. Mnogo nam znače republički poticaji za mehanizaciju i poticaji za poljoprivrednike mlađe od 40 godina, tako da unatoč teškoćama vjerujem da je poljoprivreda jedan od mogućih smjerova razvoja ne samo Majevice nego i cijele Srpske – kaže Marko za InfoBijeljinu.
Nikada se nije, kaže Marko, pokajao što je ostao na obiteljskom gospodarstvu. Privržen je tradicionalnom načinu života, stočarstvu i selu u kojemu namjerava provesti cijeli život. Osnovao je obitelj i nedavno dobio kćer na koju će prenijeti ljubav prema poljoprivredi.
