Novi slučaj femicida ponovo je otvorio pitanja o tome koliko institucije zaista štite žrtve nasilja i da li sistem reagira tek kada bude prekasno.
Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da je počinitelj, u ubojstvu koje se 1. svibnja dogodilo u Sarajevu, imao pristup vatrenom oružju, usprkos navodima o ranijem nasilničkom ponašanju. Gdje sistem zakazuje – u policiji, tužiteljstvu, sudovima ili u međusobnoj komunikaciji institucija? Zašto se psihičko nasilje i prijetnje često ne prepoznaju kao ozbiljan rizik? Koliko su rigorozne kontrole osoba koje posjeduju ili koriste službeno oružje? O tome je za N1 govorio Josip Aničić, bivši tužitelj Tužilaštva Zapadnohercegovačke županije.
“Nasilje se u početku minimizira”
Aničić kaže da ne želi govoriti o konkretnom slučaju niti iznositi pretpostavke, naglašavajući da istraga treba utvrditi što je dovelo do ubojstva.
„Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama, kao i Krivični zakon Federacije BiH, propisuju jasne korake. Međutim, smatram da se nasilje u početku minimizira i da se ne pristupa stručno“, rekao je Aničić.
Na pitanje tko minimizira nasilje, odgovorio je da je policija prva instanca kojoj se žrtve obraćaju, ali da ne želi govoriti o pojedinačnim slučajevima niti tvrditi da je policija kriva.
„Ako govorimo generalno o nasilju i femicidima koji se ponavljaju, prva instanca je policija“, naveo je.
“Bolje je prvo otići u tužiteljstvo”
Govoreći o tome kako bi trebalo postupati prema žrtvama, Aničić je pojasnio da žrtva može prijaviti nasilje i direktno tužiteljstvu, a ne samo policiji.
„Po meni je bolje prvo otići u tužiteljstvo“, rekao je Aničić, dodajući da se to u praksi rijetko dešava jer se nasilje najčešće događa izvan radnog vremena tužiteljstva.
Prema njegovim riječima, kada žrtva dođe direktno u tužiteljstvu, tužitelj od početka preuzima kontrolu nad istragom.
„Tužitelj zna što mu je potrebno, zna što treba pitati i uzima mnogo opširniju izjavu. Ima više iskustva što će mu trebati na suđenju i koji su dokazi važni“, objasnio je.
S druge strane, kaže da je komunikacija između policije i tužiteljsa često ograničena jer se odvija telefonski, zbog čega pojedine činjenice ili okolnosti mogu biti izostavljene.
„Možda neke činjenice budu ispuštene i onda ispitivanje ode u pogrešnom smjeru pa se žrtva mora ponovo saslušavati“, rekao je.
Aničić smatra da veliki problem predstavlja nedovoljna edukacija službenika koji rade na slučajevima nasilja.
„Pitanje je jesu li te osobe upoznate sa zakonom i je li ih itko educirao kako da postupaju. Zakon propisuje obavezu kontinuiranog stručnog usavršavanja policije, službenika, socijalnih radnika, sudac i tužitelja“, naveo je.
Na pitanje da li policijski službenici dovoljno poznaju zakone, odgovorio je kratko:
„Ne znaju, niti im je neko omogućio kontinuiranu obuku.“
Ističe da takva situacija direktno pogađa žrtve.
„To znači da žrtva neće biti upoznata sa svojim pravima i neće znati kako dalje postupati“, rekao je.
“Žrtve se i dalje ne tretiraju senzibilno”
Govoreći o odnosu institucija prema žrtvama, Aničić tvrdi da se prema njima i dalje postupa kao prema bilo kojem drugom oštećenom.
„Žrtva nasilja tretira se isto kao osoba kojoj je nešto ukradeno iz kuće. Nismo došli do nivoa da žrtvu nasilja gledamo senzibilnije“, rekao je.
Dodaje da se često dešava da osoba prijavi nasilje, obavi razgovor i potom bude vraćena kući, dok se osumnjičeni pozove „na razgovor“.
„Njena prijava na kraju nigdje ne postoji“, upozorio je.
Kao poseban problem istakao je situacije u kojima počinitelj tvrdi da i sam ima povrede, nakon čega se slučaj tretira kao da su „obje strane krive“.
„Žrtva se branila, a onda se situacija mijenja u ‘oboje ste krivi’“, naveo je.
Aničić kaže da se u praksi često susreće i s problemom odustajanja žrtava od postupka zbog straha ili ekonomske zavisnosti.
„Policajac ili tužilac imaju obavezu postupati po službenoj dužnosti, ali s druge strane nemaju podršku žrtve koja kasnije na sudu može odbiti svjedočiti“, rekao je.
Govoreći o psihičkom nasilju, upozorio je da se ono i dalje ne shvaća dovoljno ozbiljno.
„Možete biti psihički zlostavljani deset godina, ali ako nemate fizičke povrede, to se neće ozbiljno shvatiti kao modrica na licu“, rekao je.
Iako postoje načini dokazivanja psihičkog nasilja – kroz svjedoke, psihološke procjene i druge dokaze – Aničić ističe da se takvi slučajevi rijetko procesuiraju.
„Profesionalci ne bi smjeli razmišljati po principu ‘daj mi nešto vidljivo’, ali to se i dalje dešava“, upozorio je.
“Ljudi vrlo malo znaju o novim zakonima”
Aničić je rekao da ga posebno zabrinjava činjenica da mnogi profesionalci nisu upoznati ni sa novim zakonima.
„Shvatio sam da ljudi vrlo malo znaju. Dešava se da neko ne zna da je zakon donesen prije nekoliko mjeseci, a radi upravo na tim predmetima“, rekao je.
Dodao je da je kroz edukacije koje je održavao za policajce, suce, tužitelje, socijalne i zdravstvene radnike vidio koliko nedostaje kontinuirana obuka.
„To mora biti kontinuirano da bi ljudi znali raditi posao koji obavljaju“, poručio je.
Različiti zakoni o oružju u županijama
Kada je riječ o vatrenom oružju, Aničić podsjeća da se zakoni razlikuju od županije do županije.
„Nošenje pištolja bez dozvole je u Hercegovačko-neretvanskom kantonu krivično djelo, a u Zapadnohercegovačkoj prekršaj“, naveo je.
Dodaje da novi nacrt zakona o oružju predviđa strože odredbe i mogućnost izvanredne provjere zdravstvenog stanja osoba koje posjeduju oružje.
„Policija može pozvati osobu na izvanredni pregled ako ima saznanja da joj je zdravstveno stanje promijenjeno ili da pokazuje nasilničko ponašanje“, rekao je.
Posebno je naglasio da zakon obavezuje zdravstvene radnike da policiju obavijeste o promjenama zdravstvenog stanja osoba koje imaju oružje.
Govoreći o službenom oružju zaštitara i drugih službenika, Aničić kaže da zakon jasno propisuje da se službeni pištolj mora ostaviti u agenciji nakon završetka smjene.
„Agencija je dužna osigurati spremnik u kojem se oružje ostavlja prije odlaska kući“, rekao je.
Na pitanje da li se to u praksi poštuje, odgovorio je:
„Po mojim saznanjima, to se ne poštuje u cijelosti.“
“Šutnjom se šteti žrtvi”
Govoreći o “zavjetu šutnje” među kolegama koji primijete nasilničko ponašanje, Aničić smatra da nijedan zakon to ne može riješiti bez promjene društvenog mentaliteta.
„Ljudi se uglavnom stavljaju na stranu počinitelja, a ne žrtve. Onaj tko progovori često bude proglašen izdajnikom“, rekao je.
Dodaje da bi se ljudi trebali voditi istinom, a ne lojalnošću kolegama.
„Šutnjom se šteti žrtvi“, poručio je.
“Problem se može riješiti za mjesec dana”
Na pitanje tko bi trebao obavijestiti zaštitarsku agenciju ili poslodavca o nasilničkom ponašanju osobe koja nosi oružje, Aničić kaže da bi, nakon presude, policija trebala reagirati.
„Policija dobiva presudu i ima evidenciju da je riječ o osobi koja posjeduje oružje. Pretpostavljam da bi bila njihova dužnost da obavijeste agenciju“, rekao je.
Na kraju je poručio da bi se stanje moglo promijeniti vrlo brzo kada bi postojala iskrena politička i institucionalna volja.
„Ako se problem želi suštinski riješiti, može se riješiti za mjesec dana“, rekao je.
Podsjetio je da novi zakon predviđa multisektorski pristup i obavezno informiranje svih institucija – policije, centara za socijalni rad i zdravstva – kada se podigne optužnica u predmetima nasilja.
„Zakon je sada jako lijepo napisao da svi budu uključeni. Problem je što kod nas, kada je puno uključenih, uvijek nastane pitanje čija je nadležnost i tko će što raditi“, zaključio je Aničić.
