Izraelski ministar obrane Israel Katz u utorak je rekao da je čelnik iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Ali Laridžani ubijen u izraelskom napadu, a izraelska vojska objavila je da je u napadu na Teheran ubila Golamrezu Solejmanija, zapovjednika paravojske Basij.
Ako se izraelska objava da su ubili Alija Laridžanija pokaže točnom, njezine posljedice bit će većeg dosega nego ubojstvo vrhovnog religijskog vođe Alija Hameneija. Ajatolah je bio star i cijeli je državni aparat bio u procesu pripreme njegova biološkog silaska s vlasti. Laridžani je u toj unutarnjoj rekonfiguraciji preuzeo poziciju gravitacijske točke režima kao osoba dobrih odnosa s teokracijom i vojnim sustavom.
Hameneija su relativno brzo zamijenili sinom, Mojtabom, u potezu koji sve više djeluje farsom radi ostvarivanja dojma da i dalje postoji vrhovni vođa kako se u javnosti ne bi razvio osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti.
Sržni problem mogao bi biti nemogućnost pronalaska, u ratnim uvjetima, osobe koja može brzo i bez prepreka zamijeniti središnje lice obrane. U takvim okolnostima mogu se očekivati frakcijske borbe jer bi oslabljena teokracija htjela ojačati položaj, a vojska i sigurnosni sustavi, prije svega IRGC, kao središnja snaga obuzdavanja unutarnjih previranja i provedbe taktike izazivanja regionalnog kaosa, nisu pripravni prepustiti ni djelić vlasti koju kontroliraju.
Radi procjene daljnje putanje američko-izraelske agresije na Iran, treba prije svega pratiti kad će Teheran priznati Laridžanijevu pogibiju – ako se ne pojavi uživo na televiziji, može se smatrati da je Izrael uspio likvidirati još jednog važnog neprijatelja. Ako/kad potvrde njegovu smrt, treba promatrati rječnik kojim će se obratiti javnosti, osobito naznačuje li se opcija zamjene. Odsudno važna bit će konačna objava o osobi koja će zamijeniti Laridžanija. Ako će ta vijest kasniti, razvidno je da u sustavu postoji razdor.
Unutarnja previranja ne vode nužno prestanku iranske obrane jer IRGC, kako ne bi izgubio vlast, ne smije odustati od vojnog djelovanja u regiji, taktike izazivanja maksimalnog kaosa, i blokade Hormuškog tjesnaca. Turbulencije u Teheranu mogle bi signalizirati lošu opciju, pojavu više frakcija koje djeluju neovisno o oslabljenoj središnjoj vlasti, što bi otežalo mogućnost dogovora o prestanku sukoba u što je uključeno više zemalja regije, od Turske do Egipta.
