Obitelj Smiljković iz Srbije više od četiri desetljeća traži istinu o sudbini svog sina rođenog 1983. godine, a država im je nakon presude Vrhovnog suda isplatila odštetu od oko deset tisuća eura (oko 19.558 KM). No, njihova borba i dalje traje.
Republika Srbija isplatila je odštetu Svetlani Smiljković iz Doljevca i njezinu suprugu Branimiru, roditeljima dječaka rođenog 1983. godine za kojega Klinički centar u Nišu tvrdi da je preminuo nakon rođenja.
Odštetu je dosudio Vrhovni sud Srbije nakon odluke da je Smiljkovićima povrijeđeno pravo na poštovanje obiteljskog života zajamčeno Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava.
Smiljkovići su tužbu podnijeli 2013. godine nakon što su, tvrde, saznali da njihovo dijete nije umrlo u bolnici, kao što im je rečeno trideset godina ranije. Otad su tri puta ukidane presude Osnovnog i Apelacijskog suda u Nišu, a Vrhovni sud donio je konačnu odluku.
“Te je godine u našu kuću došao čovjek koji se predstavio kao bivši zaposlenik niškog rodilišta. Zatražio je čašu vode i zamolio za oprost jer je bio teško bolestan. Rekao je da je došao priznati da naš sin nije umro, da živi u naselju Ledena Stena i da se zove Dejan, ali da ostale pojedinosti njegove sudbine ne smije ispričati”, ispričala je Svetlana za Nova.rs.
Kako dalje navodi, to je potvrdilo njezine sumnje da njezina beba nije preminula u bolnici.
“Te 1983. godine rodila sam sina i dva dana sam ga dojila, da bi mi trećeg dana zaposlenik rekao da sam mlada, da ću imati još djece i da potpišem smrtovnicu. Dali su mi injekciju za smirenje i otpustili me iz bolnice. Mom suprugu je rečeno da dođe po rezultate obdukcije, ali godinu dana nismo dobili nikakvu dokumentaciju, a tijelo djeteta nikada nismo vidjeli. Govorili su da je navodno naša beba u Beogradu, što nam je bilo sumnjivo, ali nismo imali nikakvih dokaza da ne govore istinu.”
Svetlana kaže da novac ni njoj ni njezinu suprugu nije donio mir. Utjehu joj, kaže, pružaju dvije kćeri i sin, ali ne može preboljeti dječaka o čijoj sudbini ne zna ništa. “Praznina u mojoj duši i dalje je prisutna. Ne gubim nadu da ću pronaći svoje dijete, samo bi mi to donijelo sreću. Novac tu ništa ne može promijeniti.”
Vrhovni sud dosudio je odštetu Smiljkovićima jer je, kako je navedeno u presudi, “majka otpuštena iz bolnice bez dokumentacije o uzroku smrti, nije vidjela tijelo, a do podnošenja tužbe roditelji nisu dobili rezultate obdukcije niti tijelo djeteta radi sahrane.”
Također, kako dalje navodi sud, “ne postoji sigurnost da je dijete nad kojim je provedena obdukcija (a koje je identificirano na temelju narukvice s imenom majke) isto dijete koje je Svetlana rodila jer je medicinski uzorak tkiva uništen te ne postoji DNK uzorak za utvrđivanje majčinstva”.
Sud je naveo da su utvrđeni propusti za koje je odgovorna država. “Tužena Republika Srbija svojim neučinkovitim postupanjem od 2013. godine, kada je tužba podnesena, povrijedila je tužiteljima pravo na poštovanje obiteljskog života iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer nije poduzela odgovarajuće mjere koje bi dovele do razjašnjenja spornih okolnosti u vezi sa sudbinom djeteta, zbog čega roditelji imaju pravo na novčanu naknadu”, navedeno je u presudi.
Odvjetnik obitelji Đura Blagojević ističe da je 11 godina dug period te da im je nedostajao ključni svjedok jer je čovjek koji je Smiljkovićima rekao da im je dijete živo preminuo.
“Ova presuda dokaz je da je pravda spora, ali dostižna. Sve bi bilo lakše da je taj djelatnik rodilišta mogao svjedočiti. Zbog proteka vremena i nedostupne dokumentacije teško je dokazati odgovornost za propuste rodilišta”, rekao je.
Dodao je da je pravda samo djelomično zadovoljena jer nema aktera ni motiva za te događaje.
“Imam još takvih slučajeva, ali razočaravajuće je što sam u drugom postupku, istovjetnom onome u kojem su akteri Smiljkovići, od Vrhovnog suda dobio odbijajuću presudu. To se ne bi smjelo događati s obzirom na to da se radi o istom činjeničnom stanju, a ista pravosudna institucija donosi potpuno drukčiju presudu. Na tu sam odluku podnio ustavnu tužbu, koja je odbijena, pa sam se obratio Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Od njih sam u studenom prošle godine dobio potvrdu da će moja predstavka biti razmatrana pred tom pravosudnom institucijom. Nadam se pozitivnom ishodu kako bih nastavio borbu za prava onih roditelja koji se i danas pitaju što se dogodilo s njihovom djecom”, zaključio je odvjetnik.
