Hrvatski kapetan i živa legenda svjetskog nogometa, Luka Modrić (40), na pragu petog desetljeća života briljira u Milanu s kojim se želi popeti na tron talijanskog nogometa, a uoči ulaska u 2026. godinu, dao je veliki intervju za talijanski list Corriere della Sera, otkrivši dosad nepoznate detalje o svom putu, od ratnih strahota do zvjezdanih visina. Iako je navikao na svjetla reflektora, Modrić rijetko govori o privatnom životu, no ovoga puta je napravio iznimku, podijelivši s javnošću priču o skromnosti, obitelji, bolnim ožiljcima i jednoj neostvarenoj želji.
Iza šest osvojenih Liga prvaka, Zlatne lopte i statusa nogometnog besmrtnika, krije se priča o dječaku kojem je rat ukrao djetinjstvo, ali ne i snove. U intervjuu je odgovorio na neka od najzanimljivijih pitanja o karijeri i životu.
Nakon trinaest godina u Real Madridu, mnogi su vjerovali da ćete se tamo i umiroviti. Je li to bila i vaša želja?
Bila je moja velika želja da se umirovim u Realu, nisu to bile floskule ni dodvoravanje navijačima. Nekada se neke želje ne ostvare. Nisam očekivao ni u svojim najluđim snovima da ću postići sve što jesam. Ljubav navijača, kluba i svih ljudi koji su povezani s klubom ostaje zauvijek. Život te uvijek iznenadi. Događaju se stvari za koje nikada nisi mislio da su moguće. Bio sam uvjeren da ću završiti karijeru u Realu, ali uvijek sam mislio da ako ikada odem, to će biti Milan. To je klub za koji sam navijao kao dječak, inspiriran Zvonimirom Bobanom, prenosi 24sata.hr.
U četrdesetoj godini igrate na najvišoj razini. Koja je tajna vaše sportske dugovječnosti?
Ljubav. Voljeti nogomet, razmišljati o nogometu, živjeti za nogomet. Tajna je strast. Prehrana i trening su sporedni. Da biste dugo ostali na vrhu, potrebno vam je srce. Sretan sam na treningu kao što sam bio kad sam igrao kao dijete. Sebe smatram “normalnom osobom”, cijenim jednostavnost i nisam tip od tetovaža.
A da niste postali jedan od najvećih veznjaka svih vremena, čime biste se bavili?
Da nisam bio nogometaš, volio bih biti konobar. Bio sam prilično dobar. Pohađao sam školu za hotelijerstvo i sviđalo mi se posluživati pića. Jedino što nisam volio je pranje suđa.
Središnji dio vaše životne priče je tragedija iz prosinca 1991. godine, četnici su ubili vašeg djeda Luku. Koliko je taj gubitak oblikovao vaš život?
Ne volim o ovome pričati. Ponovno otvarate strašnu ranu. Bio je prosinac 1991., imao sam šest godina. Jedne večeri moj djed nije došao kući. Tražili su ga. Ustrijeljen je na polju uz cestu. Imao je 66 godina. Nikome nije ništa nažao učinio. Sjećam se sprovoda. Tata me nosio do lijesa i rekao: ‘Sine, daj djedu poljubac.‘ I danas se pitam: kako možeš ubiti dobrog čovjeka, pravednog čovjeka? Zašto? Taj gubitak i zapaljena kuća podno Velebita ostavili su neizbrisiv trag.
Želio bih kupiti djedovu kuću. Zemljište oko nje je očišćeno od mina, iako su znakovi upozorenja još uvijek tamo. Danas je državno vlasništvo. Sva je u ruševinama, zarasla u korov. Razmišljaju o tome da od nje naprave muzej. Ali ne bih želio da itko drugi odlučuje. Volio bih je kupiti. Za svog djeda i za sebe. Ta ruševina je dio mog života.
Zašto su ga ubili?
Zato što je bio rat. Moj otac se dobrovoljno prijavio. Morali smo sve ostaviti iza sebe, iz dana u dan. Prijatelje, voljene, stvari. Prvo smo se sklonili u Makarsku, u izbjeglički kamp za siročad. Zatim u Zadar.
Vjerujete li u Boga i kako zamišljate zagrobni život?
Da, katolik sam. Gotovo nikad ne razmišljam o tome: kao nogometaš sam star, ali kao čovjek sam još mlad. Jednom sam o tome razgovarao s Mateom Kovačićem. I on je katolik. I rekli smo da nešto postoji s druge strane. Možda ćemo tamo sresti svoje voljene, možda ću opet vidjeti svog djeda Luku. Zaista ne znam. Ali nešto postoji. Stvarno se nadam.
Hotel Kolovare, početak novog života.
Dali su nam sobu u prizemlju: tata, kad je bio tamo, mama, moja sestra Jasmina i ja spavali smo u jednom krevetu. Vani, na parkiralištu hotela, igrali smo nogomet od jutra do večeri. Trčao sam okolo u svojoj trenirci AC Milana, sanjajući da ću jednog dana postati nogometaš. Čak su i moje kopačke bile talijanske marke.
Sjećate li ih se još uvijek?
Crne i zelene, broj veće. Najbolje u mom životu.
Kakav je to bio život?
Reći ću vam istinu: da nije bilo granata, koje su bile česte i prisiljavale nas da bježimo u podzemna skloništa kada se oglasi sirena, to je bilo normalno djetinjstvo. Ili možda normalizirano, u smislu da nam je nogomet pomogao da živimo život onako kako bi se trebao živjeti, u tim godinama. Bilo nas je mnogo djece, ali igrali smo i protiv odraslih: tamo sam naučio da na terenu nitko ništa ne daje besplatno. Te godine su me učinile onim što jesam.
Hrvatska ima manje od četiri milijuna stanovnika. Pa ipak, izvrsno se snalazi u sportu, počevši od nogometa. U Rusiji 2018. i Kataru 2022., Italija nije bila ni tamo, bili ste drugi i treći. Koja je tajna?
Mentalitet. Znati patiti, nikada ne odustati. Naučili su nas da se za nešto moraš boriti. A onda to moraš braniti. Talent se računa, ali nije dovoljan. Mislim da je iskustvo rata utjecalo na cijelu moju generaciju u tom pogledu.
Kako zamišljate život nakon nogometa?
Volio bih ostati, kao trener ili kao menadžer, još ne znam. Ali prvo, mislim da još uvijek imam što dati na terenu.
Kakav je vaš odnos s Allegrijem?
Dok ne izađe iz sobe, ne mogu vam ništa reći! Šalu na stranu, ima nevjerojatnu osobnost. Pomalo je poput Ancelottija: osjetljiv, smiješan, voli se šaliti. Ali na terenu, kao trener, on je majstor. Poznaje nogomet kao malo tko. Nisam ga baš dobro poznavao, ali sretan sam što je danas moj trener.
Točno takav je i Ancelotti?
Carlo je broj jedan. Teško je pronaći riječi. Zbog svog načina postojanja, ne samo zbog svojih kvaliteta na klupi. Mnogo smo puta razgovarali o Milanu kada smo bili u Madridu. Ovo mjesto je bilo jedinstveno i za njega. Sjećam se kada sam ga upoznao. Bio sam sam u gradu. Nazvao me i rekao: ‘Dođi, dođi na večeru sa mnom.‘ Razgovarali smo satima, o svemu. Nogometu, obitelji, životu. Obično treneri ne vjeruju svojim igračima. On vjeruje.
A Mourinho?
Poseban. Kao trener i kao osoba. On me želio u Realu, bez Mourinha nikada ne bih stigao. Žalim što sam ga imao samo jednu sezonu.
Najteži od njih trojice?
Mourinho. Vidio sam ga kako je rasplakao Cristiana Ronalda u svlačionici, čovjek koji daje sve od sebe na terenu, jer taj put nije jurio za protivničkim bekom. Mourinho je vrlo izravan s igračima, ali je iskren. Na isti način se odnosio prema Sergiju Ramosu i novom igraču: ako vam je morao nešto reći, rekao bi vam. Max je također takav: on vam u lice kaže što je ispravno, a što pogrešno. Iskrenost je temeljna.
Najvažniji trener u vašem životu?
Tomo Bašić, prijatelj mog oca. Naučio nas je da se suočimo s nepravdom. Rekao je da ćemo puno toga vidjeti u životu. Namjerno bi nekoga povrijedio i promatrao naše reakcije. Neki bi se ljutili, drugi bi plakali jer im je bilo neugodno. Objasnio nam je da ćemo u nogometu, kao i u životu, vidjeti sve, čak i maltretiranje. I morat ćemo naučiti suočiti se s teškim trenucima. Bilo je vrijeme kada su govorili da ne mogu biti nogometaš. Profesionalac jer sam premlad, prekrhak: rekao mi je da ne slušam. Važno je što misliš o sebi, a ne što drugi govore. Bio je u pravu. Uvjeravao me: postat ćeš najbolji na svijetu. Bez njega, bez njegovih riječi, nikada ne bih stigao do mjesta gdje jesam.
Oduvijek ste bili s istom ženom, Vanjom. Kako ste je upoznali?
Bila je jesen 2004., igrao sam za Dinamo Zagreb. Od tada smo zajedno, nikada nismo prekinuli. Radila je u agenciji koja je pronalazila stanove za igrače. Prvi put kad me nazvala da mi pomogne organizirati selidbu, držao sam je na telefonu tri sata, pitao sam je sve, čak i najbeskorisnije stvari, samo da razgovaram s njom. Od tada je, malo po malo, naša ljubav rasla. To mi je jako važno. Danas imamo troje djece: najstariji, Ivano, ima 15 godina.
Igra li nogomet?
Da, voli ga, ali ne želim ga prisiljavati, mora sam pronaći svoj put. Ema ima 12 godina, Sofija osam.
U autobiografiji “Moj put”, koja je i na talijanskom tržištu, opisujete koliko je vaša supruga jako patila.
Kad se Ivano rodio, teško je disao. Imao je trombozu u jednom plućnom krilu. Sjećam se vožnje do bolnice: nikad u životu nisam vozio tako brzo. Nakon naše prvo dvoje djece, liječnici su predložili da prestanemo. Ali moja supruga je htjela treće, iako je bilo rizično. A kad žene žele, žene mogu. Hvala Bogu, sve je prošlo dobro. Sofija je radost našeg doma. Moja obitelj voli Milano.
Kakav je dojam grad ostavio na vas?
Ne poznajem ga dobro, još nisam posjetio Duomo ili Leonardovu Posljednju večeru, ali nadoknadit ću to. Volim biti kod kuće, u području Porta Nuova. Ljudi su vrlo ljubazni prema meni. S vremena na vrijeme me zaustave na ulici, malo me to srami, ali me ne smeta.
Messi ili Cristiano Ronaldo?
To je pitanje koje ne volim. Zabili su puno golova u ovoj eri. Bliži sam Cristianu jer sam igrao s njim, bio mi je suigrač u Madridu i uvjeravam vas da nije samo sjajan nogometaš, on je nevjerojatna osoba. Ljudi to ne znaju, ali ima ogromno srce, uvijek spreman pomoći drugima. I on je jednostavan, normalan čovjek.
Kakav je vaš odnos s Ibrom, sada konzultantom za Redbird, fond koji kontrolira AC Milan?
Dobar. Kad se sretnemo, govorimo našim jezikom, srpsko-hrvatskim, i nitko nas ne razumije.
Još jedno dijete rata, iako na drugom frontu, je Novak Đoković.
Poznajem ga, razgovarali smo. On je sjajan. Možda najbolji tenisač u povijesti. Ne samo zbog svojih titula. Uvijek mi je zadovoljstvo vidjeti ga. Ima puno toga za reći.
Igrali ste i u BiH kao dječak.
Moje prvo iskustvo bilo je u Zrinjskom iz Mostara, na posudbi iz Dinama. Bilo je jako teško. Bili su Bosanci, Hrvati, Srbi. I bile su tri religije: muslimani, katolici i pravoslavci. Kad si otišao igrati u Sarajevo, to je bio pakao. Suci te nisu štitili. Nije bilo lako. Imao sam 17 godina. I to mi je puno pomoglo. Ako si igrao u Bosni odmah nakon rata, mogao si igrati bilo gdje.
