Daytonskim sporazumom sklopljenim prije 30 godina u američkoj vojnoj bazi u Ohiu danas su svi u Bosni i Hercegovini nezadovoljni, ali njegov je temeljni cilj ostvaren – u zemlji je okončan rat, kaže jedan od tvoraca sporazuma Krešimir Zubak.
Zubak je predvodio tim koji je u ime bosanskohercegovačkih Hrvata u bazi Wright-Patterson od 1. do 21. studenoga 1995. pregovarao o okončanju rata i budućem ustroju zemlje.
Zubak (78) u svom odvjetničkom uredu u Sarajevu i danas drži fotografiju s bivšim američkim predsjednikom Billom Clintonom za čijeg je mandata okončan rat u BiH, a uz nju izdvaja i onu s pokojnim papom Ivanom Pavlom II. kojemu je kao tadašnji član Predsjedništva BiH bio domaćin tijekom posjeta Sarajevu 1997.
On je od početka ratnih sukoba u BiH bio angažiran u obrani na području Usore u središnjoj Bosni, a dopredsjednikom Hrvatskog vijeća obrane (HVO) postao je u studenome 1992. godine.
Nakon što je Washingtonskim sporazumom 1994. godine uspostavljena Federacija BiH, izabran je za njezina prvog predsjednika, a istodobno je bio jedan od čelnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HR HB).
U razgovoru za Hinu kaže kako je uoči pregovora u Daytonu stanja na terenu u Federaciji bilo anarhično jer su istodobno funkcionirale i strukture HR HB i Republike BiH dok se istodobno radilo na uspostavi nove vlasti dogovorene u Washingtonu pod američkim pokroviteljstvom.
“Taj je proces išao vrlo teško. Bilo je otpora”, kaže Zubak dodajući kako je stigma za to neopravdano bila na Hrvatima, a otpora je zapravo bilo i s bošnjačke strane.
Na pregovore je u Dayton iz BiH ipak otišlo jedinstveno izaslanstvo kojega su uz Zubaka i Jadranka Prlića s hrvatske strane, činili i tadašnji bošnjački čelnici i dužnosnici Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Muhamed Šaćirbegović.
“Iako smo bili jedna ekipa nismo imali identična gledišta, a (Richard) Holbrooke i njegova ekipa tu je činjenicu prihvatila. Tako da, kada je riječ o ustavu i teritorijalnim razgraničenjima imali smo posebna mišljenja koja smo i iskazivali”, kaže Zubak.
Protiv ustupanja Posavine
Iako su Hrvati iz BiH u ratnom razdoblju izrazito ovisili o potpori iz Hrvatske jer je, kako danas kaže Zubak, HR HB mogla je samostalno financirati tek 35 posto svojih potreba, u pregovorima u Daytonu imali su apsolutnu slobodu u dijelu posvećenom ustavnom uređenju BiH.
“Nisu nam tu davali nikakve sugestije. Hrvatska je strana na nas vršila ‘pritisak’ samo u smislu da se stanje u BiH konačno riješi, da shvatimo da moramo podnijeti neku žrtvu, ali i da u konačnici Hrvatska mora riješiti problem istočne Slavonije bez rata”, kaže Zubak.
“Uvjeravanja” izaslanstva iz Zagreba uslijedila su nakon što je Zubak odbio parafirati predložena rješenja o teritorijalnom razgraničenju, a učinio je to jer nije bio suglasan da Posavina trajno postane dijelom Republike Srpske kako bi se realizirala podjela teritorija među entiteta u omjeru 51:49 posto.
Zubak je insistirao da Posavina, a ne Bosansko Grahovo i Drvar budu u Federaciji, a da se za RS ostavi koridor koji bi vodio ka granici sa Srbijom. No to u Daytonu nije prihvaćeno, a podjelu teritorija kakva je danas kasnije je potvrdio parlament Federacije.
“Govorio sam: Nemojte da dajemo nešto naše za tuđe. Naše nećemo uspjeti vratiti, a mi nećemo tuđe usvojiti kao svoje”, obrazlaže danas Zubak svoje odlučno protivljenje tom rješenju.
Pragmatični Tuđman
Status RS možda je najsporniji element s kojim su pregovarači došli u Dayton jer je ondje taj entitet praktično već bio predstavljen kao “priznat” pod spornim imenom, a ostalo je nejasno kako se to zapravo dogodilo.
Zubak kaže kako je za to “priznanje” i on doznao posredno. Prema dostupnim informacijama, Holbrooke je na to nagovorio Izetbegovića tijekom tajnih razgovora vođenih u Istanbulu prije Daytona. Do danas je međutim ostalo nejasno tko je ovlastio Šaćirbegovića da kao ministar vanjskih poslova BiH to na kasnijim pregovorima u Ženevi i legalizira svojim potpisom.
Na pitanje kako je u pregovorima u Daytonu funkcionirao Franjo Tuđman, Zubak odgovara konstatacijom da je tadašnji hrvatski predsjednik bio vrlo pragmatičan.
“Iako to može zvučati grubo, njegov je stav bio da ne možeš u ratu tražiti apsolutnu pravdu”, kaže Zubak.
Najvažnije je da su Hrvati konstitutivni
Najvažnijim osobnim postignućem Zubak smatra to što je u konačnici u novi ustav ušla odrednica da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci konstitutivni narodi koji zajedno s ostalima uređuju BiH pa je iz toga proizašla i formula o državi koju čine dva entiteta i tri konstitutivna naroda.
“Meni je najbitnije bilo to da u ustav uđe to da smo mi konstitutivan narod”, kaže Zubak, ističući kako je to postalo trajnim jamstvom ravnopravnosti Hrvata u BiH kroz mehanizme koji osiguravaju neki vid autonomije.
Na prvim izborima nakon rata 1996. godine Zubak će postati hrvatskim članom Predsjedništva BiH uz potporu 330 tisuća glasača što je danas nezamislivo za bilo kojeg hrvatskog kandidata.
Danas tvrdi kako su stvari tada išle dosta dobro unatoč svim nesavršenostima Daytonskog sporazuma.
“Donosile su se važne odluke, napredak je bio razvidan, a u međusobnom su se dijalogu tražila rješenja, iako ponekad uz pritiske iz Ureda visokog predstavnika (OHR) no problem je to što se malo uradilo na vraćanju povjerenja”, kaže Zubak.
Kontraproduktivnim smatra način poratnog djelovanja međunarodne zajednice ,odnosno stalno nametanje rješenja i u tome vidi uzrok većine današnjih problema u BiH.
“Mi živimo u vrijeme kada se rat produžava političkim sredstvima. Imamo tri opcije o budućoj BiH i načina na koji ona treba funkcionirati i to je glavni problem”, kazao je Zubak uz zaključak da bez unutarnjeg dogovora BiH ne može izaći iz stalnih kriza.
Ističe kako se to posebice odnosi na potrebu rješavanja način izbora članova Predsjedništva BiH i zastupnika u domovima naroda u državnom i entitetskom parlamentu.
Iako kritički promatra način na koji u nekim aspektima djeluje sadašnje vodstvo HDZ BiH smatra da su u pravu kada na tome insistiraju.
