Mostar je peti po broju stanovnika u zemlji. Ako su rezultati popisa iz 2013. relevantni, u tom gradu je 126.612 ljudi. Čak i da ih je znatno manje, ovaj grad zaslužuje barem jednu sportsku dvoranu. Ipak, nema nijednu. Točnije, jednu u obrisima za koje nitko ne zna kada će se pretvoriti u realnost, s čijeg parketa će se začuti odjeci lopte, a s tribina ushićenja i razočaranja. I takav, ovaj grad u svijet je poslao desetke asova. Priča stara više od pola stoljeća, a i dalje itekako aktualna, piše FTV.
“Nama je naš rukometni dom bio Kantarevac kao betonsko igralište, nismo znali za bolje. Za nas su to bili dosta dobri uvjeti”, kazala je Zlata Zubac, trenerica u HRK Grude.
“Snalazili smo se po betonskim podlogama, po tvrdim podlogama. Prije je dvorana na Bijelom brijegu imala onaj linoleum. Sad je to sve mrvicu bolje. Nije Mostar puno napredovao u sportskoj infrastrukturi”, objašnjava Vedran Princ, potpredsjednik HKK Zrinjski Mostar.
A rupa gdje se usporenim tempom, nakon 44 godine, naziru obrisi sportske dvorane, još je maštarija svih Mostaraca. Izuzev betona, i danas su školske dvorane jedina opcija za treninge, ali i prvenstvene utakmice.
“Nije izgradnja dvorane nužno u korelaciji stvaranja šampiona, ali jeste sa nastankom jedne sportske kulture i navijačke i infrastrukture za velika natjecanja što bi opet moglo pobuditi veći bazen budućih sportaša jer kad dovedete dijete u jednu veliku dvoranu da gleda velike šampione velika je mogućnost da će to poželjeti”, rekao je novinar Boris Čerkuč.
U vrijeme kada se mostarska Lokomotiva plasirala u najveći rang natjecanja, zbog nepostojanja adekvatne sportske infrastrukture, utakmice su se morale igrati van Mostara.
“I onda smo tu godinu, nažalost, igrali u Nevesinju koje je imalo dvoranu za razliku od Mostara“, dodaje Zubac.
“Mostar je doživio dosta poraza kroz svoju povijest. Rukometašice su, ako se ne varam, u Nevesinju igrale. Igralo se po Čapljini, po Širokom, po Čitluku, po Jablanici. Mislim, šamar za šamarom. Ali civilizacijski u 21. stoljeću vi morate imati dvoranu veliku, ali ne samo zbog sporta”, dodao je Čerkuč.
Upornost, odlučnost, podrška roditelja i trenera, proliveni znoj i suze, pa i inat, sve je to jedan sportaš iskusio dok nije došao do vrhunca. Unatoč svemu, to nije bio razlog da grad na Neretvi ne iznjedri velika svjetska sportska imena.
“Da krenem od pokojnog Praje Dalipagića, Bojana Bogdanovića, braće Karačić u rukometu. To su stvarno prevelika svjetska imena, poznata, priznata svugdje, a odrasli su na mostarskom betonu”, navodi Princ.
“Ako kažem da jedna Jasna Merdan Kolar koja je bila najbolji strijelac svijeta, znači igrala je na Kantarevcu, počela je na betonu. Tu se razvijala i tu je započela. Ne samo započela nego dugo vremena igrala na tome betonu”, istakla je Zubac.
Sport se danas umnogome razlikuje od sporta prije 20 i više godina. Znanost je mnogo više uključena, ali je i stil života današnjih mladih znatno drugačiji. Ugledajući se na dosadašnje rezultate, vjerujemo da će Mostar dobiti još sportskih dvoranskih velikana. A hoće li dočekati dvoranu?
