Katolička crkva i cijeli svijet opraštaju se u ponedjeljak od Franje, argentinskog pape koji je dolaskom na Petrovu stolicu “s kraja svijeta” prije 12 godina donio revoluciju u najveću svjetsku vjersku instituciju.
Njegov 12-godišnji pontifikat obilježili su naglasak na brizi za Božja stvorenja, pažnja prema migrantima, uključivanje homoseksualaca i razvedenih te nastojanja da se svećeničko seksualno zlostavljanje više nikada ne ponovi.
Franjo je stupio na dužnost nakon rijetke abdikacije pape, njegova prethodnika Benedikta XVI 13. ožujka 2013.
Svijetu se predstavio s jednostavnim “dobro veče” s balkona bazilike svetog Petra i već time šarmirao mnoštvo okupljeno ispod i one uz male ekrane.
Ta je razoružavajuća jednostavnost već nagoviještala dašak novog, revolucionarnog ozračja.
Jorge Mario Bergoglio preuzeo je Crkvu istoga dana i neustrašivo je poveo novim putima, otvarajući vrata “svima, svima, svima”, pred očima onih među katolicima koji se opiru promjenama.
Otvorena Crkva
Jorge Mario Bergoglio rođen je u Buenos Airesu 17. prosinca 1936. kao sin migranata iz Pijemonta u sjeverozapadnoj Italiji. Otac Mario bio je računovođa u željeznici, a majka Regina Sivori brinula se kući i obrazovanju svoje petero djece.
Nakon završenog studija za kemijskog tehničara, ulaskom u sjemenište odabire put svećeništva. Godine 1958. prelazi u novicijat Družbe Isusove, isusovaca, poznatih po svojoj intelektualnoj strogosti.
Tada je počela njegova duga služba Crkvi. Godine 1998. postao je kardinal nadbiskup u svom rodnom gradu, a zatim 2013. godine 266. papa Katoličke Crkve.
Franjo je preminuo u ponedjeljak ujutro u 07:35, nakon 38 dana hospitalizacije zbog upale pluća i oporavka koji se u početku činio brzim. Do zadnjeg dana želio biti među svojima, sve do jučer, kada se na Uskrsnu nedjelju poželio provesti u papamobilu.
Odlazi nakon vrlo napornog pontifikata, s dobrom dozom problema i protivljenja, ali i pontifikata je označio tako veliku prekretnicu, sadržajno i formalno, od koje će Crkvi biti pravi izazov vratiti se.
Njegovo je papinstvo obilježila otvorenost prema rastavljenima, prema homoseksualcima i neviđena valorizacija žena.
A tu je bila i njegova nova „otvorena“ Crkva. Otvorena prema najosjetljivijima, od migranata – njegove najpreče brige – do siromašnih.
Upravo imajući na umu siromašne, odabrao je ime koje se nijedan papa u povijesti nije usudio odabrati, a to je Franjo, nalik asiškom siromahu, također revolucionaru u svoje vrijeme.
‘Hranio se’ odnosima s ljudima
Bio je prvi papa Franjo, ali i prvi papa isusovac u povijesti, prvi s američkog kontinenta i prvi neeuropljanin u više od 1200 godina.
Bergoglio će tako u srce kršćanstva donijeti iskustvo svoje Crkve kakvu je poznao, koja je uvijek dopirala do nesretnika iz ‘villa’, najnapuštenijih rubova njegova Buenos Airesa.
“Margine”, zemljopisno i egzistencijalno, zapravo su glavno obilježje njegova pontifikata. Uvijek je pozivao Crkvu da bdije nad “posljednjima”, nad “odbačenima”. Išao je ravno svojim putem, rušeći stoljećima duge tradicije.
Bježeći od veličanstvenosti i luksuza Apostolske palače, odlučio je živjeti u gostinjskoj kući, Domu sv. Marte.
Liturgijskim je obredima smanjio blještavilo, sebi pogotovo, i za kardinale odabrao pastore koji rade u najudaljenijim krajevima svijeta, od Mongolije do Papue Nove Gvineje.
Prao je noge zatvorenicima, migrantima, transseksualcima i dopustio da područje Vatikana postane gostoljubivo utočište za mnoge beskućnike u Rimu.
A iznad svega, živio je od izravnih odnosa s ljudima. Pozdravljao ih, nazivao ih telefonom. Bolesne i potrebite posjećivao kod kuće. Činio je to i s onima različitih uvjerenja, poput Emme Bonino koja je utrla put legalizaciji abortusa u Italiji, ili one drugih vjera, poput Edith Bruck koja je preživjela holokaust.
Ljudi su uvijek bili žila kucavica njegova pontifikata i zbog toga nije štedio sebe, nastavljajući takav rad i u svojoj 88. godini života, unatoč svim boljkama.
Voljeli su ga i bliski i daleki
Nedavno je bolovao od bronhitisa zbog kojeg gotovo dva mjeseca nije mogao održati pune govore. No ništa ga nije zaustavilo i nastavio je slaviti misu na otvorenom trgu, bez obzira na godine, hladnoću i naposljetku gotovo smrtonosni virus koji mu je ugrozio pluća.
Voljeli su ga oni daleki, oni koji godinama nisu kročili u sakristiju ili koji to možda nikad nisu učinili, u usporedbi s katolicima koji su odrasli pod strožim vodstvom papa poput Ivana Pavla II. ili Benedikta XVI.
„Jasno vidim da je ono što Crkvi danas najviše treba“, rekao je 2013. u svom prvom intervjuu isusovačkom časopisu La Civiltà Cattolica, „sposobnost zacjeljivanja rana i grijanja srca vjernika, bliskost i blizina”.
“Vidim Crkvu kao poljsku bolnicu nakon bitke. Uzalud je pitati teškog ranjenika ima li visok kolesterol i šećer! Njegove rane moraju biti zacijeljene. Onda možemo razgovarati o svemu ostalom. Zaliječite rane, zaliječite rane… I moramo početi od dna”.
Težak zadatak nastavka ove velike i brižne ostavštine sada je na njegovu nasljedniku.
