Transatlantski tunel, koji ispod Atlantskoga oceana povezuje Europu i Ameriku, odnosno London i New York, neostvareni je tehnološki san čovječanstva, koji se otprilike svako stoljeće izvuče iz formalina i onda se o njemu malo javno mašta.
Tako je i posljednjih nekoliko mjeseci, kada su se s obje strane nepostojećeg tunela počeli pojavljivati ne samo napisi koji spekuliraju kako bi se on mogao ili trebao izgraditi već i prilično egzaktna – iako nezamislivo visoka – cijena njegove izgradnje: 20 bilijuna eura.
U ovome trenutku ne postoji ni plan ni projekt, a vjerojatno i neće tako skoro, i to ne samo zbog cijene nego zato što i dalje nismo sigurni možemo li to tehnički ostvariti. Postojeći podvodni tuneli mnogo su kraći od tog nedosanjanog.
Primjerice, tunel ispod La Manchea dug je tek nešto više od 50 kilometara, a gradio se šest godina. Tom brzinom transatlantski bi tunel sa svojih pet i pol tisuća kilometara bio dovršen za sedamstotinjak godina.
Možda je ova tema ponovno otvorena zbog toga što Europa u ovome trenutku sa zanimanjem prati izgradnju norveškoga Rogfasta, koji bi trebao biti najduži i najdublji podmorski cestovni tunel na svijetu, kao i izgradnju tunela Fehmarnbelt između Danske i Njemačke.
Mišljenja su podijeljena oko toga bi li mitski tunel između Europe i Sjeverne Amerike trebalo položiti ispod oceanskog dna ili na njega, a postoji i ideja da bi on trebao plutati pedesetak metara ispod površine, čime bi se izbjegli problemi s pritiskom, a i dalje ne bi smetao pomorskom prometu.
Većina se pak slaže da bi takvim ogromnim tunelom morali prometovati vlakovi jer bi se na taj način izbjegla potreba rješavanja dodatne infrastrukture. Što se pak tiče samog prometala, najizgledniji su u ovome trenutku magnetski levitirajući vlakovi, koji bi mogli postići brzinu i do nekoliko tisuća kilometara na sat u vakuumskoj cijevi, ili vlakovi na mlazni pogon, koji bi također mogli voziti nezamislivo brzo, ali bi im za zaustavljanje trebalo puno i vremena i kilometara.
Levitirajućim vlakom tako bi se putovanje od Londona do New Yorka smanjilo sa sadašnjih 8 sati leta na 54 minute levitiranja, pa bi i interkontinentalno putovanje na posao moglo dolaziti u obzir… Dapače, iz New Yorka biste stigli u London prije negoli s Jankomira u centar Zagreba.
Ako vas čitava ideja o transatlantskom tunelu podsjeća na Julesa Verenea, niste daleko. Upravo je njegov sin Michel Verne 1888. godine zamišljao podmorski transport. Pneumatski cijevni transportni sustav koji bi mogao pokretao putničku kapsulu brzinom do 1800 kilometara na sat ispod Atlantskog oceana opisao je u kratkoj priči pod nazivom “Ekspres budućnosti”.
