Osmijeh i smijanje u svim kulturama imaju pozitivno značenje. Kad smo sretni, kad nas nešto veseli, usne nam se razvuku, a iz naših usta krenu izlaziti zvonki zvukovi radosti. Smijanje je zdravo, čak i kad se smijemo “na silu”, dokazali su znanstvenici, poboljšavamo svoje raspoloženje i smanjujemo tugu. No, jedan događaj iz povijesti dokazuje kako smijeh nije uvijek nešto pozitivno. Radi se o misterioznoj epidemiji smijeha koja je izbila u istočnoj Africi 1962. godine, a koja do danas nije znanstveno objašnjena. Epidemija smijeha u današnjoj Tanzaniji ostala je do danas zagonetka, a evo što se o njoj zasad zna.
Odakle je sve krenulo?
Sve je krenulo iz sela Kashasha, smještenog na zapadnoj obali Viktorijinog jezera, iz misionarskog internata za djevojčice u dobi od 12 do 18 godina. Država se tada zvala Tanganjiki, a kasnije je ujedinjenjem sa Zanzibarom preimenovana u Tanzaniju. Početkom epidemije smatra se dan 31. siječnja 1962. godine, kad su prijavljeni prvi simptomi.
Nekontrolirani smijeh je ulovio tri djevojčice koje su išle u školu. Naizgled ništa neobično, ali smijeh nije prestajao. Ubrzo se proširio i na druge đake, njih 95 od 159 dobilo je simptome. Škola je zatvorena, a djeca su poslana kući. Nekima je smijeh trajao nekoliko sati, a drugima i po 16 dana! Od laganog smijeha do histeričnog smijanja bio je kratak put. Smijeh se proširio na druge škole i na okolna sela. Do lipnja je zatvoreno ukupno 14 škola.
Popratni simptomi
Kad smijeh dugo traje, postaje i bolan i neugodan. Popratni simptomi koje su zaraženi prijavljivali bili su tjeskoba, suze, problem s disanjem, pa i kožni osipi. Nikome nije bilo jasno što se događa. Simptomi su, piše portal Povijest.hr, trajali od nekoliko sati do 16 dana, u prosjeku oko jednog tjedna. Epidemija se širila i trajala od pola godine do godine i pol. U tom je razdoblju zahvatila čak 14 škola i pogodila nekoliko tisuća osoba.
Obolijevali su i učenici, ali i ostalo stanovništvo. Kažu da se epidemija javljala u valovima od kojih su neki znali trajati i duže od mjesec dana. Tako je ono što nam je svima simbol da se osjećamo dobro, da smo sretni i da se zabavljamo, ljudima u Tanganjiku postalo simbol bola i patnje.
Nema objašnjenja
Dan danas nije objašnjeno zašto su se djeca smijala. Povijest.hr piše kako znanstvenici po tom pitanju nisu usuglašeni. “Godine 2003. Christian F. Hempelmann kao doktorand lingvistike na Sveučilištu Purdue je istraživao ovu temu, i privukao je pozornost Chicago Tribunea svojom tezom. Prema njoj riječ je o masovnoj psihogenoj pojavi, koja nije tako rijetka kao što s čini i koja se manifestira na razne načine. Prema njemu ovi su simptomi zabilježeni kod ljudi koji su izloženi većem stresu, kao i kod niže društveno pozicioniranih osoba. U pitanju su grupacije koje dijele iskustvo stresa. U osnovi ova teorija kaže da je sve krenulo iz glave bez vanjskih uzroka poput hrane ili otrova”, navodi portal.
Vlada je provela temeljito istraživanje mogućih vanjskih uzroka i nije našla ništa. Sociolog Robert Bartholomew i psihijatar Simon Wessely postavili su teoriju koja proizlazi također iz stresa, no prema njima stres je posljedica nesklada između kršćanskih škola i tradicionalnog plemenskog odgoja.
Postoje i oni koji smatraju da je zaista bila riječ o fizičkoj bolesti, a koja se manifestirala smijehom kao najkarakterističnijim simptomom. Treći kažu da je to posljedica zaraznosti smijeha. Naime, ljudi su skloniji smijati se prije u društvu nego sami. Povijest.hr zaključuje kako je ova neobična epidemija slabo dokumentirana, pa je teško danas doći do pouzdanijih informacija.
