U Hrvatskoj je sve više stranih radnika, i to ne samo onih iz susjednih nego i iz sve udaljenijih zemalja poput Indije, Nepala, Filipina… Nije riječ samo o sezonskim radnicima u turizmu nego sve češće i o onima koji se zapošljavaju na cjelogodišnjim poslovima.
Putuju tisuće kilometara i ulažu tisuće eura kako bi radili ovdje. Neki planiraju ostati dulje, drugi čekaju da se negdje drugdje pojavi bolje plaćen posao ili dođe vrijeme za povratak. Za HRT-ovu emisiju Labirint su ispričali svoje priče.
“Kad sam došao iz Indije u Hrvatsku, platio sam 6.000 eura za radnu dozvolu. Dakle, imam kredit. Sada šaljem novac svojoj majci. Oni će otplatiti kredite”, rekao je Indijac Sandeep D’souza.
Još veći kredit dignuo je Niroy Pokhrel iz Nepala koji je u Hrvatskoj od prošle godine i radi u samoborskoj građevinskoj tvrtki s još 10 sunarodnjaka.
“Kad sam došao 2022, još je vrijedila kuna. Tako da moram platiti oko 50.000 kuna. Oko 7000 eura sam uzeo na zajam, platio agenciji i došao ovamo”, otkriva Niroy.
Kad je Nazrin Timmapur prvi put došla prije šest godina, kako bi platila 2.500 eura indijskoj agenciji, samohrana majka s troje djece, bez prihoda, založila je svoje zlato.
“Založila sam zlato u banku. Uzela sam kredit od banke i dala taj novac agentu i nakon što sam došla ovdje, 6 mjeseci sam svaki mjesec slala novac banci i pokrila dug”, priča Nazrin.
Mnogo novca svaki mjesec šalje kući jer ondje ima dvoje djece kojima plaća školovanje.
“Svaki mjesec njima šaljem svoju plaću, a ovdje trošimo plaću moje kćeri”, otkriva.
Novac za obitelj novac je za budućnost. O sebi ne razmišlja, posebno sad kad je kći s njom i zajedno rade. Smještaj koji plaća poljoprivredna tvrtka napustila je zbog gužve, živi u privatnoj kući vrlo skromno. S jednom plaćom mora platiti i stan i hranu.
“I hranu, da. Da, i kupnju, možda 100 ili 200 eura ostane za nas. To je dovoljno za nas jer smo zajedno, dvije osobe, ja i moja kći. Ona ne jede mnogo. Takav je život. Moramo izdržati”, poručila je Nazrin.
Nazrin najviše nedostaju njezina djeca. Radila je u Hrvatskoj, pa otišla u Kuvajt i bila dadilja, ponovno se vratila u Hrvatsku. Fizički rad u tvrtki za proizvodnju rajčica, ustajanje u pola 4 nije važno, kaže, sve je to za njenu obitelj. Njezina kći Muskan Timmapur Hrvatsku ne vidi samo kao mjesto zarade, za nju je Hrvatska mnogo više.“U Indiji imamo previše ograničenja i pravila jer žene ne mogu izlaziti, djevojke ne mogu razgovarati s dečkima i ne mogu ništa učiniti same. U Hrvatskoj imam slobodu i mogu raditi bilo što, razgovarati s nekim dečkima ili negdje ići, uživati, kao prijatelj, razgovarati, ići bilo gdje. Sloboda je kad mogu provoditi svoje vrijeme kako želim”, ističe Muskan.
“Da, dobro mi je. Ovdje ću stanovati. Mogu dovesti i svoju sestru i ona može učiti ovdje. Da obje živimo ovdje. Nakon toga mogu zvati brata i on može učiti ili nešto raditi ovdje. Oni mogu učiniti bilo što. Ja nisam studirala ništa. Ali oni studiraju. Moraju biti nešto u životu. I sve to jer moramo spriječiti mamu da dalje radi. Sad se možda mora odmoriti. Radit ćemo umjesto nje”, poručila je Muskan.
Filipinci Jaypee Jagorin i majka Jean Cortes rade u proizvodnji posljednje dvije godine. I željeli bi u Hrvatskoj ostati.
“Pa, to je to. Ovo je moj san. Prijavio sam se jer je plaća visoka, eto zašto. Onda sam vidio ljude ovdje. Dobri, prijateljski nastrojeni. Ne znam, možda ću tražiti boravište ovdje zbog moje kćeri. Ovdje je rođena. U Hrvatskoj”, priča Jaypee.
Kaže kako bi želio da mu kći živi u Hrvatskoj.
“Jer znate, isto je na Filipinima kao i ovdje, ali velika plaća. 800 eura je moja plaća, ponekad pošaljem 300 eura na Filipine”, kaže Jaypee i dodaje da je 500 eura dovoljno za njegovu malu obitelj. Filipinac Melchor Lundag rekao je kako Filipinci žive od riže, a Hrvatsku smatra mirnom zemljom.
“Ovdje sam samo zbog moje obitelji, tako da 70 % svoje plaće šaljem njima”, rekao je.
