Politika javnih subvencija u EU upravo je napravila velik ‘korak naprijed‘ – francusko ministarstvo poljoprivrede odlučilo je pretežito europskim novcem financirati uništavanje vina s fascinantnim iznosom od 200 milijuna dolara. Nakon niza godina ogromnih javnih subvencija za građane i poduzetnike izazvanih prvo pandemijom pa potom globalnim geopolitičkim sukobom odnosno eksplozijom rasta cijene energije, sada se otvara pitanje što će sve morati izdržati prosječni europski porezni obveznik kako bi spasio način života velikih proizvođača vina, sloja za kojeg se inače ne čini da im treba socijalna pomoć.
Francuzi će spašavati svoje vinare, poglavito iz regija Languedoc i Bordeaux, od viškova vina tako što će za to koristiti 160 milijuna eura iz europskih fondova na što su dodali još nacionalnih sredstava, pa planiraju redistribuirati oko 200 milijuna eura.
„Novac je namijenjen za zaustavljanje kolapsa cijena kako bi proizvođači vina iznova našli izvore prihoda… Ali industrija vina mora pogledati u budućnost, razmisliti o promjenama navika potrošača, i prilagoditi se“, poruka je francuskog ministra Marc Fesneau. No, ako i članice EU i EU počinju svojim programima financirati svakodnevne životne potrebe širokih slojeva građana ili većeg broja trenutačno i dugoročno neodrživih biznisa, onda se otvara pitanje koja je granica tereta za porezne obveznike koja je izdrživa i logična, a kada se prelazi granica nakon koje se ulazi u padajuću spiralu ekonomske autodestrukcije.
Na stranicama Europske komisije može se pronaći vrlo detaljno obrazloženje zbog čega se krenulo s izdašnim subvencioniranjem uništavanja vina, što se samo po sebi čini neobičnim jer porezni obveznici plaćaju za to da netko pokrije trošak proizvodnje proizvoda koji ne može plasirati na tržištu. Ako bi se takav princip primjenjivao za sve proizvode i usluge koji ne mogu pronaći put do kupca po (željenim) cijenama, to bi bilo demokratski odnosno pravedno, ali bi postalo apsolutno nemoguća misija. Bilo kako bilo, eksperti EK objašnjavaju kako je „…sektor vina pogođen smanjenom potrošnjom zbog aktualne inflacije cijena hrane i pića, što je uz dobru berbu 2022. i posljedične posljedice tržišnih poteškoća tijekom pandemije dovelo do gomilanja zaliha. Proizvodnja vina u EU ove je godine porasla za 4 posto u usporedbi s prethodnom godinom, dok su početne zalihe bile veće za 2 posto u odnosu na prosjek zadnjih 5 godina. Pad potrošnje vina za tekuću marketinšku godinu procjenjuje se na 7 posto u Italiji, 10 posto u Španjolskoj, 15 posto u Francuskoj, 22 posto u Njemačkoj i 34 posto u Portugalu. Istodobno, izvoz vina iz EU-a za razdoblje od siječnja do travnja 2023. bio je 8,5 posto manji nego prethodne godine, što je pridonijelo daljnjem povećanju zaliha.“
Ako pogledate postotke pada potrošnje vina po velikim članicama, onda se otvara pitanje je li doista moguće u godinama koje dolaze toliko dići potražnju za vinima da proizvodnja vina u zemljama, koje su veliki proizvođači, većim dijelom ostane neokrznuta tj. da se izbjegne kolaps vinarija. Teoretski se i otvara pitanje, ako govorimo o epskom padu potražnje za vinom, zašto se velik novac EU koristi za uništavanje vina tj. direktnu subvenciju proizvođaču, umjesto za marketinške akcije koje bi barem djelomično oživjele tržište vina. Naravno, otvoreno je i pitanje što se zbivalo s cijenama tijekom snažnog inflacijskog trenda unazad 2 godine; jesu li se potrošači pretežito odricali vina jer su bili pritisnuti ostalim višim troškovima ili…?
„Ovaj tržišni kontekst se pretvara u poteškoće u prodaji za uzgajivače i proizvođače vina u EU, smanjenje tržišnih cijena i posljedično, ozbiljan gubitak prihoda, posebno u određenim regijama koje su najviše pogođene ovim trendovima. Situacija je vrlo rascjepkana u cijeloj EU, a neravnoteža između dostupne ponude i potražnje prilično je koncentrirana u određenim regijama i vinima. Najviše su pogođena crvena i ružičasta vina iz određenih regija Francuske, Španjolske i Portugala, no druga vina i/ili države članice mogu se susresti sa sličnim poteškoćama u određenim regijama proizvodnje“, objašnjavaju eksperti EK zašto će do 15. listopada biti moguće uključiti se u program uklanjanja viškova vina s tržišta uništavanjem tj., preciznije rečeno, destilacijom kroz koju će se dobiti alkohol, koji se može iskoristiti u neprehrambenih proizvodima kao što su sterilizatori za ruke, razni sanitarni proizvodi ili parfemi.
„Europa je zadnji put pretrpjela ‘vinsko jezero‘ sredinom 2000-ih, što je natjeralo EU da reformira svoju poljoprivrednu politiku kako bi smanjila golemu prekomjernu proizvodnju vina koju su poticale vlastite subvencije. Unija od 27 članica još uvijek troši 1,06 milijardi eura godišnje na ovaj sektor, prema podacima EU-a. Kao i dugoročni trend prelaska potrošača na pivo i druga pića, industriju je teško pogodila pandemija Covida koja je zatvorila restorane i barove diljem svijeta, što je dovelo do oštrog pada prodaje“, podsjeća The Guardian.
