Kada su se čuvenom pariškom Olympijom 2006. godine na Oliverovom koncertu začuli prvi taktovi legendarne pjesme Galeb i ja mnogi Francuzi koji su bili na koncertu nisu se mogli načuditi kakva je to pjesma? Kakva je to melodija? Kakav je čovjek skladao nešto takvo? U kakvom podneblju je nastala? Kakva tradicija joj je temelj? Kako atmosferu mora i Mediterana može donijeti neka pjesma bolje od talijanske kancone?
Većina nazočnih na koncertu koji su bili ili Hrvati ili ljudi s područja bivše Jugoslavije kažu da su Parižani nizali pitanja i pitanja o toj i ne samo toj pjesmi nego i ostalim koje je Oliver izvodio zajedno sa simfonijskim orkestrom. No prije pariške Olympije, londonskog Royal Albert Halla, njujorškog Carnegie Halla, sydneyske Opere House… Oliver i Zdenko Runjić osvojili su Hrvatsku, Hercegovinu i Bosnu, bivšu Jugoslaviju, ali i šire područje Balkana.
A HRT je na petu godišnjicu smrti Olivera Dragojevića u Vela Luci organizirao nevjerojatnu večer kojom se ovaj dio Europe prisjetio Olivera, njegovih pjesama, glasa i svega onog što je značio. Zapravo većina nas otkako zna za sebe zna za Olivera i njegove pjesme. No HRT je tu subotu 29. srpnja prije samog prijenosa koncerta emitirao i emisiju posvećenu najvećem hrvatskom skladatelju Zdenku Runjiću. Ne bez razloga jer govoriti o Oliveru, a ne spomenuti Runjića je potpuno besmisleno.
Oliverova karijera se može podijeliti u dva razdoblja. Prvo od kraja 60-ih do početka 90-ih kada mu je pjesme skladao Zdenko Runjić, a stihove pisali Tomislav Zuppa, Jakša Fiamengo, Momčilo Popadić… i drugo od 90-ih pa sve do preranog Oliverovog odlaska 2018. kada su mu pjesme pisali brojni autori. Prvo razdoblje je ono obojeno Mediteranom i Dalmacijom, ali s izrazitim utjecajem francuske šansone prije svega Jacques Brela, Yves Montanda i Charlesa Aznavoura te talijanske kancone u kojoj je vidljiv utjecaj Domenica Modugna, Sergia Endriga i Gine Paolia… U tom razdoblju nastaju nevjerojatne svevremenske pjesme: spomenuti Galeb, Stine, Molitva za Magdalenu, Oprosti mi pape, Nocturno, Vjeruj u ljubav, Nedostaješ mi ti, Skalinada…
U drugom razdoblju je Oliver kao najveće ime hrvatske glazbe pomalo eksperimentirao. Težio jazzu. Gdje su mu mnogi skladatelji u vremenu kada počinje kriza hrvatske glazbe nudili svoje pjesme. On je birao ono najbolje. U tom razdoblju apsolutno je vidljiv utjecaj talijanskog kantautora Pine Danijelea što Oliver nije krio. Tada nastaju Cesarica, Kad mi dođeš ti, Trag u beskraju… No naravno ni jedan utjecaj ne bi značio ništa da nije bilo Oliverove genijalnosti, orginalnosti i vokala.
Nakon smrti Olivera, Runjića, Đorđa Novkovića, Arsena Dedića, Rajka Dujmovića, Đele Jusića, Kemala Montena… glazba na ovim područjima se doista našla u deficitu. Deficitu prije svega melodije. Dobre pjesme. Tekst i ima tko napisati. Izvrsna HRT-ova emisija A strana je pokazala da postoji i mladost koja može otpjevati. Ali stvoriti melodiju. Toga nema. Zato možda tek sada kada više nisu s nama svi mi koji smo živjeli u vremenu tih glazbenika dodatno spoznajemo njihovu veličinu i značaj.
Stefan Zweig je jednom prilikom napisao kako su u jednom narodu potrebni milijuni ljudi da bi se stvorio genije te da takvi ljudi stvaraju u samo nekoliko trenutaka nadahnuća. Nama se nekako posrećilo pa su na malo milijuna ljudi u isto vrijeme živjeli Oliver i Zdenko koji su očigledno imali brojne sate nadahnuća ostavivši za sobom ono što Talijani tako lijepu
nazivaju – il capolavoro!
