Ako usred zime uđete u neku crkvu u Švedskoj, u jednoj od niša primijetit ćete prigušeno svjetlo. Gusti niz zapaljenih svijeća, koje su posjetitelji upalili u spomen na voljenu osobu, pruža trenutak tišine i odmora od užurbanosti suvremenog života. Nekada je tu kontemplativno ozračje remetio tek zvuk kovanica koje su padale u metalnu kutiju za priloge. Danas je i to nestalo. Svijeće su ostale, ali kutiju za novac često je zamijenio – QR-kod, piše kroativ.at.
Umjesto da kopaju po novčanicima, vjernici i posjetitelji danas putem Swisha, sveprisutne aplikacije za plaćanje, uplaćuju nekoliko kruna crkvi. Zvuk metala zamijenilo je tiho zujanje mobitela koje potvrđuje da je uplata izvršena.
Europa – ili barem njezin sjever – gotovo je zaboravila na gotovinu. U Norveškoj i Švedskoj kovanice i novčanice nestaju jednako brzo kao i Vikinzi ili nekadašnje IKEA-ine dnevne deke. U Švedskoj se čak 90 posto kupnji obavlja digitalnim putem, a samo polovica građana koristi gotovinu barem jednom mjesečno.
Dok Japanci i dalje drže papirnate i metalne jene u vrijednosti od oko 22 posto BDP-a u novčanicima i ispod madraca (ili futona), u Švedskoj taj udio iznosi manje od 1 posto.
Drugi dijelovi Europe postupno ih slijede. U južnoj Europi gotovina je još uvijek uobičajena – dijelom zbog nižeg životnog standarda, dijelom zbog toga što manji poduzetnici ne prijavljuju uvijek sav prihod poreznim vlastima. Njemačka i Austrija i dalje gaje posebnu naklonost prema fizičkom novcu, cijeneći privatnost koju on pruža u svjetlu povijesti represivnih režima.
Ipak, čak i tamo se gotovina sve rjeđe koristi. U Europi ima upola manje bankomata po stanovniku nego u SAD-u, a njihov broj i dalje opada. U Danskoj banke drže toliko malo gotovine da je pljačkašima više ni ne vrijedi napadati ih.
Nekada se digitalni prijenos novca smatrao vrhuncem modernosti – unatoč prosvjedima uličnih svirača, prosjaka i utajivača poreza. Političari već godinama potiču bezgotovinsko plaćanje kako bi se suzbila siva ekonomija i pranje novca.
Grčka je, primjerice, obvezala tvrtke, restorane i taksiste da prihvaćaju kartice i izdaju račune. Europska unija postavila je ograničenja za gotovinska plaćanja i potaknula države članice da zabrane korištenje novčanica za veće poslovne transakcije.
Europska središnja banka je 2019. prestala izdavati novčanicu od 500 eura – rijetku u svakodnevnoj uporabi, ali često povezivanu sa sumnjivim poslovima, zbog čega je dobila nadimak „Bin Laden“.
Unatoč protivljenju dijela javnosti, osobito populističke desnice koja gotovinu naziva „tiskanom slobodom“, potrošači su glasali – novčanikom. U eurozoni se 2016. gotovina koristila u 79 posto osobnih transakcija, a 2024. taj je udio pao na 52 posto, pri čemu su kartice dominantne kod većih iznosa.
Mnogi kafići i trgovine shvatili su da im kartično plaćanje povećava promet. Nakon pandemije Covid-19 gotovina je u brojnim poslovnicama postala toliko rijetka da se više nije isplatila. Godine 2024. čak 12 posto europskih poduzeća uopće nije prihvaćalo gotovinu, u usporedbi s tek 4 posto tri godine ranije. U Nizozemskoj više od trećine kina ne prima novčanice i kovanice.
No sada se vlasti pitaju nije li Europa otišla predaleko. Ako se već ne vraća potpuno na gotovinu, žele barem osigurati da ona ostane univerzalno prihvaćeno sredstvo plaćanja.
Presuda najvišeg suda EU-a iz 2021. potvrdila je da se gotovina u načelu mora prihvaćati. U prosincu su ministri svih 27 država članica dodatno naglasili želju da se zabrani odbijanje gotovinskih plaćanja. Prema budućem zakonu, trgovine i restorani moći će preferirati digitalna plaćanja, ali neće smjeti odbiti gotovinu.
Razloga za takav zaokret ima više. Dio građana i dalje je skeptičan prema digitalnim rješenjima. Dok su aplikacije i kartice praktične za mlađe i tehnološki pismene, starijim osobama često predstavljaju frustraciju. Neki siromašniji građani teško uopće mogu otvoriti bankovni račun.
Još veća briga odnosi se na otpornost sustava. Digitalna plaćanja ovise o struji i internetskoj vezi. Tijekom velikih nestanaka struje u Španjolskoj prošlog proljeća, mnogi građani nisu mogli kupiti ni osnovne životne namirnice.
Postoji i geopolitički aspekt: Europa bi se mogla previše osloniti na sustave poput Vise i MasterCarda – američke tvrtke podložne političkim pritiscima. Europska središnja banka razmatra uvođenje digitalnog eura, no taj projekt je još godinama daleko.
U baltičkim i nordijskim zemljama, gdje postoji strah od sabotaža, digitalni sustavi plaćanja već mogu funkcionirati određeno vrijeme i bez struje. Ipak, ništa nije pouzdanije od gotovine.
Zato se Šveđanima već dugo savjetuje da kod kuće imaju dovoljno novca za barem tjedan dana – preporuka koju sada daje i Europska unija. Nakon godina beskontaktnog plaćanja i „swipeanja“, Europa ponovno otkriva vrijednost sitniša u džepu.
