Da nikada nije kasno ostvariti snove, primjerom pokazuje Koviljka Tošić iz Gornjih Smrtića kod Prnjavora, koja je prošle godine otišla u zasluženu mirovinu, ali je istovremeno stekla i zvanje diplomirane pravnice na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Banjoj Luci, koji je upisala akademske 2017./2018. godine, i to na državnom proračunu.
Kako kaže u razgovoru za “Nezavisne novine”, kruna njezina rada, truda i upornosti je diploma Pravnog fakulteta u rukama, koju je čekala godinu dana, a uručen joj je baš na dan kada je ova visokoobrazovna ustanova obilježila veliki jubilej – 50. godišnjicu rada i postojanja.
“Zbog ove diplome u ruci i neopisive sreće koju osjećam, isplatila se svaka trema pred ispite, kao i brojni sati koje sam sa srećom i zadovoljstvom provela učeći gradivo”, kaže Tošić.
Napominje da je ideja o završetku fakulteta uvijek bila prisutna u njezinim mislima.
“Nakon završene srednje Medicinske škole u Banjoj Luci zaposlila sam se u Domu zdravlja u Prnjavoru, gdje sam i provela cijeli radni vijek. Ovo nije bio prvi fakultet koji sam upisala – nakon dvije godine rada kao medicinska sestra odlučila sam upisati Medicinski fakultet u Banjoj Luci. Došla sam do druge godine, ali sam je morala ponavljati, pa sam se vratila kući. U to vrijeme roditelji su bili stroži, a ponavljanje godine smatralo se velikim neuspjehom. Na meni je bilo da odlučim što dalje, i vratila sam se poslu medicinske sestre. U međuvremenu sam se udala, dobila dvije kćeri, ali sam potajno osjećala želju da ipak završim fakultet”, priča Tošić.
Dodaje da su nesretna ratna zbivanja prekinula njezina razmišljanja o fakultetu.
“Nesreća nikada ne dolazi sama – nažalost, ostala sam bez supruga Dušana, koji je preminuo 2006. godine, i tada sam osjetila svu težinu života samohrane majke. Kćeri su mi uvijek bile na prvom mjestu, a srećom, starija je krenula očevim stopama i sada je profesorica matematike i informatike, dok je mlađa novinarka. To smatram svojim najvećim životnim uspjehom. Kada su one završile fakultete, spletom okolnosti zbog radnog mjesta morala sam upisati još jednu srednju školu i stekla zvanje fizioterapeutskog tehničara”, objašnjava Tošić za “Nezavisne novine”.
S osmijehom ističe da je druga srednja škola u njoj samo dodatno probudila želju za učenjem, pa je krišom, ne govoreći nikome, pa ni kćerima, otišla do Pravnog fakulteta u Banjoj Luci i raspitala se o prijemnom ispitu za redovne studije.
“Pitala sam postoji li dobna granica za upis na fakultet, iako sam bila sigurna da ne postoji. Predala sam dokumente i imala tjedan dana da se pripremim za prijemni ispit. Pokušala sam upasti na proračun jer nisam imala financijskih sredstava za izvanredni studij. Moja želja se ostvarila – postala sam redovita studentica na proračunu. Sve slobodne dane godišnjeg odmora koristila sam za odlazak na predavanja, koja sam pohađala kad god sam mogla, često i nakon posla”, rekla je Tošić.
Dodaje da nije bilo lako, jer je morala putovati 70 kilometara u jednom smjeru, od Gornjih Smrtića do Banje Luke.
“Srećom, uspjela sam polagati godinu za godinom, ostala na proračunu, ali sam obnavljala apsolventski staž. Imala sam lijepu suradnju s mladim kolegama, koji su mi uvijek izlazili u susret kada nisam stizala na predavanja, a i profesori su imali maksimalno razumijevanje za moju situaciju. Moram spomenuti neke od njih – Zdravku Milović, Danijelu Pećanac, Janu Lončar, Marka Romića, Igora Mirjanića, Sergeja Jovanovića i mnoge druge iz ove sjajne generacije na koju sam ponosna”, priča Tošić.
Ipak, kako ističe, najveća podrška na njezinu akademskom putu bile su njezine kćeri, Petra i Jovana, koje su joj pomagale i moralno i materijalno.
“Kćeri su mi bile vjetar u leđa, a sigurna sam da bi to bio i Dušan da je ovdje s nama, jer je i on volio učiti i prenositi znanje na druge, kao nastavnik matematike i fizike. Pred svaki ispit pitala bih se što bi mi on rekao, kako bi me savjetovao, jer su svi ispiti sami po sebi bili izazovni, a na višim godinama bili su sve teži. Prvi put sam povjerovala da mogu završiti ovaj fakultet kada sam položila rimsko pravo kod profesora Nikole Mojovića. Na drugoj godini veliki izazov bilo je kazneno pravo kod profesorice Ivanke Marković – kada sam taj ispit položila, stekla sam uvjet za treću godinu. Iz treće u četvrtu godinu prenijela sam samo jedan ispit, ali, nažalost, u prvom semestru četvrte godine oboljela sam od koronavirusa i tada sam pomislila da neću ni preživjeti, a kamoli završiti fakultet. To je bio težak period za sve, ali pobijedila sam bolest i ostalo mi je još 11 ispita. Posljednji je bio Veliki pravni sustavi kod profesora Igora Milinkovića, koji sam položila u veljači prošle godine”, kaže Tošić za “Nezavisne novine”.
Dodaje da su je mnogi pitali zašto je u zrelim godinama odlučila upisati fakultet te kakvu korist ima od studiranja.
“Moj odgovor je uvijek bio – volim učiti, a znanje je jedino bogatstvo koje se ne može oduzeti. Zato svima poručujem: vjerujte u sebe i svoje mogućnosti, nikada ne odustajte od cilja, ma koliko bilo teško”, zaključila je Tošić.