Pred Županijskim sudom u Mostaru u tijeku je dokazni postupak protiv Anisa Kalajdžića, optuženog za teško ubojstvo Aldine Jahić.
Podsjetimo, Kalajdžić je ubojstvo počinio 16. studenog 2025. godine oko 18 sati, na autobusnoj stanici u Mostaru, nakon što je prethodno nabavio pištolj kojeg je kod sebe neovlašteno držao, te je ispred fitness centra sačekao Aldinu Jahić koja je tu trenirala i zadao joj više udaraca u glavu i grudi. Jahić je zbog straha za vlastiti život potrčala u pravcu hotela, bojeći se za svoju sigurnost, te građanima i prolaznicima preplašeno govorila da zovu policiju jer je muškarac prati i prijeti joj pištoljem, da bi potom ušla u restoran i mobitelom pozvala policiju, piše Radiosarajevo.
Za to vrijeme Kalajdžić je došao i žrtvu pronašao u toaletu dok je ona ponovno pokušavala pozvati u pomoć, pa joj je prišao i pucajući iz pištolja u pravcu njene sljepoočnice zadao joj smrtonosne ozljede od kojih je Aldina Jahić preminula na mjestu zločina. Na Aldinine pozive za pomoć nije odgovorio nitko.
Elma Šuta, Aldinina prijateljica
Elma Šuta bila je Aldinina prijateljica. Ova Mostarka od prvog dana prati suđenje i na društvenim mrežama objavljuje detalje sa istih. Njen zapis za jučerašnje ročište objavljujemo u cijelosti:
“10. dan suđenja, dan koji ću pamtiti zauvijek. Najbolniji do sada. Najveći teret. Dan za koji sam se čitavu sedmicu unaprijed pitala kako ću ga uopće preživjeti. Danima sam bila nervozna, napeta, nemirna. Srce mi nije znalo za mir. U glavi su mi se neprestano vrtjela ista pitanja: Kako ću izdržati? Kako gledati snimak, a šutjeti? Kako gledati posljednje trenutke jednog mladog života i ostati nijema? Kako gledati Aldinu, a ne vrisnuti?
Jer neke stvari čovjek može pokušati razumjeti. Neke može prihvatiti kao činjenicu. Ali postoje prizori za koje se ljudska duša jednostavno ne može pripremiti. Uzdala sam se samo u dragog Boga. Molila sam ga da mi da snage. Da mi da sabura. Da mi sačuva razum i srce. I da tu istu snagu da svima nama koji smo tog dana došli stati uz porodicu Jahić. Našli smo se u Palmi. Kratko razgovarali. Pokušavali jedni drugima biti oslonac, iako smo svi znali što nas čeka.
Krenuli smo prema Sudu. Želudac mi je, usprkos svemu što sam uzela da izdržim taj dan, bio u grču. Srce je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. U sebi sam samo ponavljala: “Možeš ti ovo. Moraš. Zbog Aldine.” Pred Sudom su nas čekale Tea i njena kolegica, a tu je bila i naš mali anđeo ekipe, Anđela. Ovaj put nije bila sama. Uz nju je bio njen muž, čovjek koji je došao da joj bude oslonac. I priznajem, kada sam ga vidjela uz nju, bilo mi je malo lakše. Znala sam da će i njoj biti lakše kada zna da ima nekoga svog kraj sebe.
Ušli smo u sudnicu. Sjeli. Pogledala sam ekrane oko sebe. I već tada sam znala. Danas ćemo gledati posljednje korake jedne mlade, dobre, čiste i neiskvarene djevojke. I ta pomisao ne boli samo srce. Ona peče dušu. Kao žerava.
Razgovor Aldine i Anisove majke
Tužiteljica najavljuje dokaze. Prvi je audio-snimak. Obitelj Jahić izlazi iz sudnice. I potpuno ih razumijem. Neke stvari čovjek jednostavno ne može ponovo čuti. Ne zato što je slab. Nego zato što je bol prevelika.
Pušta se razgovor između Aldine i Anisove majke. Aldina pokušava objasniti kroz što prolazi. Govori da je pokušala biti korektna, da nije željela probleme, da je pokušala normalno razgovarati, ali da je on bio ljubomoran, nerazuman i nasilan. Ona pokušava govoriti. Pokušava objasniti. Pokušava zaštititi sebe.
A s druge strane dolaze riječi o tome kako se on “previše zaljubio”, kako se treba odmaknuti, kako stvari treba smiriti. Aldina govori da je saznala da je već pravio probleme bivšoj djevojci. To se negira. Govori kako sve to stvara stres i probleme njenoj porodici. A onda dolaze riječi o “poznatoj i tradicionalnoj porodici”, o članovima porodice u FUP-u i o tome da nije trebala miješati svoju porodicu u sve to. Aldina ponovo pokušava doći do riječi. Moli da je ne prekidaju. Ali ni tada ne može završiti svoju misao. Čuje se kako je Anis prekida. I u tom trenutku čovjek više ne sluša samo riječi. Čuje odnos. Čuje nepoštovanje. Čuje obrazac. Čuje koliko je jedna osoba pokušavala objasniti da joj je teško, dok joj druga nije dopuštala ni da završi rečenicu.
A onda dolazi drugi telefonski poziv. Ovaj put bez njegovih roditelja. I upravo tada čujemo prijetnju koja mi je ostala urezana negdje duboko, na mjesto iz kojeg je ne mogu izbaciti: “Kunem se, ubit ću te. Nećeš živjeti.” I još riječi koje ne želim ni ponavljati.
U tom trenutku kao da je cijela sudnica zanijemila. Ja sam se zaledila. Poželjela sam ustati. Poželjela sam vrisnuti. Poželjela sam pitati kako je moguće da čovjek drugom ljudskom biću izgovori takve riječi. Ali nisam. Gutala sam vrisak. Osjetila sam kako mi nešto para srce. Kao da neko žiletom prelazi preko njega. Polako. Milimetar po milimetar.
A onda dolazi ono čega sam se najviše bojala.
Snimak ubojstva
Snimak kobne večeri. Gledamo Aldinu kako izlazi iz fitnes centra. Prilazi joj Anis. Grabi je. Uperuje pištolj.
Ona se otima. Bježi. I moje suze same kreću. Nisu me pitale za dozvolu. Samo su potekle. Stavila sam šake na usta da ugušim sve ono što je htjelo izaći iz mene. Jer nisam znala što bih rekla. Samo sam u sebi ponavljala: Boli.
Boli. Boli.
I kroz glavu mi je prolazilo samo jedno: Dušo naša… srno naša… nisi mogla vuku umaknuti.
A onda snimak iz Basha. Gledamo Aldinu. Sjeda. Razgovara telefonom. Okreće se. Iza nje je igraonica puna djece. Ustaje. Odlazi prema toaletu. I meni se tada još jednom vratila misao koju nosim od prvog dana. Znala je.
Osjetila je da je prati. Vidjela je djecu. I otišla je prema mjestu gdje će ih skloniti od njega. Možda nikada nećemo moći znati što joj je u tom trenutku bilo u glavi. Ali ja ne mogu pobjeći od osjećaja da je i u vlastitom strahu mislila na druge. Da je vidjela djecu. Da ih je željela zaštititi. I ta pomisao me istovremeno slomi i natjera da je još više poštujem.
Nekoliko minuta kasnije na snimku se pojavljuje on. Bez oružja u rukama. Gleda oko sebe. Ide prema toaletu. Obitelj koja sjedi za stolom postaje uznemirena. Jedan muškarac ustaje. Odlazi. Vraća se. Uzima djecu iz igraonice. Kao da svi u tom trenutku shvaćaju da se događa nešto strašno. A onda, kraj snimka.
Samo tako. Kraj snimka. Ali ne i kraj boli. Nikako. Pokušavam se sabrati. Pokušavam normalno disati. Znam da će se porodica Jahić vratiti u sudnicu. I ne želim da me Ibrahim vidi onako potpuno razbijenu. Dovoljna mu je njegova bol. Ne treba mu i moja.
Obrana potom najavljuje svjedoke.
Anisa.
Njegovu majku.
Neuropsihijatra.
Tužiteljstvo ima jedan prigovor, da to ne bude dr. Ćemalović. Obitelj Kalajdžić negoduje. Ne znam što su planirali. Ne znam što će pokušati dokazati. Ne znam kojim će riječima pokušati objasniti ono što se dogodilo. Ali ćemo čuti. Jer sada više nema skrivanja iza zatvorenih vrata. Sve izlazi pred sud.
A kada je snimak završio, pogledala sam prema obitelj Kalajdžić. I ono što mi je bilo možda jednako teško kao i sam snimak bila je hladnoća koju sam vidjela. Nedostatak empatije. Tišina bez ikakvog vidljivog potresa. Meni je bilo neshvatljivo gledati posljednje trenutke jedne djevojke, a ne pokazati ni trunku onoga što bi čovjek očekivao kada gleda tragediju koja je zadesila jednu porodicu. Jer ovo nije film. Aldina nije glumica. Ovo nije scena koja će završiti riječima “kraj” i nakon koje će se svi ustati i otići kući. Aldina se neće pojaviti u nekoj novoj ulozi.
Neće se vratiti kući. Neće zagrliti svoje roditelje. Neće nazvati sestru. Neće otići na posao. Neće planirati sutrašnji dan. Jedna mlada žena je ubijena. Jedna porodica je zauvijek promijenjena. Jedna majka, jedan otac i jedna sestra moraju naučiti živjeti sa prazninom koju ništa na ovom svijetu ne može popuniti.
I zato mi je teško razumjeti kako neko može gledati sve to, a ostati hladan. Možda ja jednostavno nisam napravljena od tog materijala. A možda je upravo to ono što ne smijemo izgubiti, sposobnost da nas tuđa bol zaboli. Jer ako jednog dana postanemo potpuno ravnodušni prema tuđoj patnji, što nam onda ostaje od čovječnosti?
A do mene je sjedio Anđelin muž. Do njega Anđela. I njegove suze… Mislim da ih nikada neću zaboraviti. Nisu bile glasne. Nisu tražile pažnju. Samo su tekle. I nekada jedna tiha suza kaže više od hiljadu riječi. Bog dragi je spojio dvoje ljudi koji znaju što znači empatija. Dvoje ljudi koji osjećaju tuđu bol. I vjerujem da će kroz ovaj proces biti najveća podrška jedno drugome. Takvi ljudi mi vraćaju vjeru. Da još uvijek postoji dobrota. Da još uvijek postoji empatija. Da još uvijek postoje ljudi koji neće okrenuti glavu kada vide tuđu bol.
Zbog porodice Jahić. Zbog istine
A sada nam ostaje čekati nastavak. Obrana je najavila da će njegova majka govoriti o njegovom odrastanju, odgoju i okolnostima koje su, kako je najavljeno, trebale pridonijeti tome da učini ovo zlodjelo. Ne znam kojim će riječima pokušati objasniti neoprostivo. Ne znam što ćemo čuti. Ali znam da ćemo biti tamo. U četvrtak. I svaki dan dok god bude trebalo. Ne zato što mi je lako. Nego upravo zato što nije.
Bit ću tamo zbog Aldine.
Zbog porodice Jahić.
Zbog istine.
I zbog onog obećanja koje sam sebi dala onog dana kada sam prvi put sjela u ovu sudnicu: Neću odustati. Aldina više nema svoj glas. Zato ćemo mi govoriti. Kada nam ponestane riječi, šutjet ćemo. Kada nam ponestane snage, oslonit ćemo se jedni na druge. A kada ni to ne bude dovoljno, uzdat ćemo se u Boga.
Jer neke ljude ne smijemo pretvoriti u još jednu vijest. Ne smijemo dopustiti da njihova imena postanu samo datum, naslov i sudski predmet.
Aldina je bila nečija kćerka. Nečija sestra. Nečija prijateljica. Djevojka sa svojim planovima, strahovima, snovima i životom koji je tek trebao da se nastavi. I zato ćemo pamtiti. Zato ćemo dolaziti. Zato ćemo svjedočiti vlastitim prisustvom.
Za Aldinu.
Za Jahiće.
Za istinu.
Za pravdu.
I nećemo zaboraviti. Nikada. Rahmet ti duši, draga Aldina. Tvoja snaga možda više nema tijelo, ali i dalje hoda sa nama. I dok god ima ljudi koji te se sjećaju, koji govore tvoje ime i koji ne okreću glavu od tvoje priče, nisi zaboravljena.”
