Dvadesettrogodišnji Rus Vladimir Maraktajev već dva mjeseca živi u čekaonici Međunarodne zračne luke u Inčeonu u Južnoj Koreji, najvećoj tamošnjoj zračnoj luci.
Čim je krajem rujna prošle godine dobio rješenje da će morati u vojsku, ovaj je student lingvistike iz Ulan-Udea iz ruske republike Burjatije odmah utekao u Mongoliju.
Iz Mongolije je zatim otišao u Filipine, a zatim je 12. studenog ušao u Južnu Koreju. Nadao se da će ga ta zemlja, jedna od najstabilnijih azijskih demokracija, primiti kao izbjeglicu.
Međutim, južnokorejske su vlasti odbile njegov zahtjev jer su procijenile da bježanje od vojnog roka nije valjan razlog za davanje azila. Nakon šest dana u prihvatnom centru, Maraktajev se vratio u aerodrom u Inčeonu i otad je tamo.
Kako se žalio na odluku južnokorejskih vlasti, ne može ga se još deportirati. Dok Seul ne odluči što će s njim, Maraktajev će nastaviti živjeti u čekaonici zračne luke u Inčeonu. Trenutno se u tom aerodromu nalazi pet Rusa koji čekaju da Južna Koreja ili prihvati ili odbije njihove molbe za azil.
“Moj je život kao ‘Beskrajni dan‘”, rekao je Maraktajev. Rus je Reutersu rekao da dane provodi tako što se šeće aerodromom, čita knjige te uči korejski. “Cijeli dan zapravo ne radim ništa.”
Maraktajev je rekao da on i njegovi sunarodnjaci žive u maloj sobi u čekaonici za odlazne letove te da spavaju na dekama koje su prostrte na podu čekaonice. Smiju se tuširati, ali nemaju neograničen pristup toploj vodi. Odjeću moraju prati ručno.
Iako nema mnogo novca, budući da kartice ruskih banaka u većini svjetskih zemalja više ne rade, hranu dobiva od Ministarstva pravosuđa Južne Koreje: “Dugo sam živio od gotovine koju sam ponio kada sam pobjegao od kuće”, rekao je Maraktajev. “Za Novu sam se godinu počastio kavom.”
Iako se nalazi u pravnom limbu, život u aerodromu manje je zlo od povratka u Rusiju. Student vjeruje da će ga tamošnje vlasti uhititi čim se vrati. Mnogo je građana Burjatije dosad unovačeno, a Maraktajev kaže da je jedan njegov blizak prijatelj poginuo u Ukrajini.
“Vijest da je stradao do mene je stigla prije dva tjedna. Ne zna se hoće li se njegovo tijelo uopće vratiti u Rusiju. Takvu sudbinu ne bih poželio ni najgorem neprijatelju”, rekao je Maraktajev.
