Mjesecima se planira godišnji odmor, automobil se napuni, koferi spakuju, a nakon stotina kilometara konačno se stiže kući. Međutim, za veliki broj ljudi iz dijaspore upravo tada počinje drugi, često znatno skuplji dio putovanja – ručkovi, kave, pokloni, rodbina, svadbe, rođendani i dobro poznata rečenica: „Pusti, ja ću platiti.“
Austrijski magazin KOSMO opisao je fenomen koji će mnogima iz Bosne i Hercegovine i drugih zemalja regije biti vrlo poznat. Ljudi koji tijekom godine žive i rade u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji ili Švicarskoj često tijekom nekoliko tjedana odmora potroše znatno više nego što su prvobitno planirali.
Troškovi pritom počinju mnogo prije dolaska kući.
Gorivo, cestarine, vinjete, hrana i piće na odmorištima, a kod dužih putovanja ponekad i noćenje, već predstavljaju ozbiljan izdatak. obitelji s djecom dobro poznaju i dodatne neplanirane pauze, grickalice i pića na benzinskim stanicama uz autocestu.
Dolaskom na odredište trošenje se, međutim, često tek ubrza.
„Nećemo valjda doći praznih ruku“
Posjeta obitelji gotovo tradicionalno znači i pun automobil poklona.
Parfem za tetku, odjeća za djecu, slatkiši, kava i druge sitnice često se kupuju prije polaska jer mnogima jednostavno nije ugodno nakon godinu dana doći obitelji praznih ruku.
Zanimljivo je da se ista priča ponavlja i pri povratku.
Automobil kojim je dijaspora stigla pun poklona prema BiH ili ostatku Balkana često se prema Austriji i Njemačkoj vraća pun domaće hrane, zimnice i drugih stvari koje porodica insistira poslati sa sobom. Godišnji odmor tako rijetko ostaje samo turističko putovanje – on je prije svega obiteljski posjet.
„Ti si iz Austrije, ti imaš“
KOSMO posebno izdvaja još jedan fenomen o kojem se mnogo govori među dijasporom, ali rijetko otvoreno – očekivanje da osoba koja živi u inozemstvu ima više novca.
Činjenica da se u Austriji ili Njemačkoj također plaćaju visoke stanarine, krediti, osiguranja, režije i svakodnevni život tijekom odmora često ostane po strani.
Tako osoba koja dolazi iz inozemstva vrlo brzo postaje ona koja plaća račun u restoranu, časti cijeli stol kafom ili se od nje očekuje nešto izdašniji poklon.
U većini slučajeva nitko ih na to ne prisiljava. Mnogi sami žele počastiti porodicu i prijatelje jer ih viđaju svega nekoliko puta godišnje.
Problem nastaje kada se desetine malih računa zbroje.
Jedna kava za cijelo društvo, drugi dan ručak s rodbinom, zatim roštilj s prijateljima, svadba, rođendan, izlet i još nekoliko večera – iznosi koji pojedinačno ne izgledaju veliki tijekom dva ili tri zjedna mogu postati ozbiljan dio kućnog budžeta.
Na odmoru se novčanik lakše otvara
Nije, međutim, sve moguće pripisati očekivanjima rodbine.
Na godišnjem odmoru većina ljudi jednostavno troši drugačije nego kod kuće. Češće se odlazi u restorane, gotovo svakog dana se sastaje s nekim, naručuje još jedna tura i lakše se kaže: „Jednom godišnje smo ovdje.“
Dok bi osoba u Austriji možda dva puta razmislila hoće li običnim radnim danom večerati u restoranu, tijekom odmora joj nije neobično spontano pozvati desetak članova obitelji ili prijatelja na večeru.
I tada se ponovno pojavljuje možda najskuplja rečenica ljetnog odmora:
„Pusti, ja ću.“
Nakon povratka u Austriju slijedi povratak u svakodnevicu, a za neke i neugodno iznenađenje kada otvore bankovnu aplikaciju i pogledaju koliko je nekoliko sedmica odmora zapravo koštalo. Tada često padne odluka da će „sljedeće godine biti drugačije“.
A onda dođe novo ljeto, ponovno se okupi obitelj, konobar donese račun, a nekoliko ruku istovremeno krene prema njemu.
Možda upravo zato ovaj običaj toliko dobro poznaje dijaspora iz BiH i regije – na troškove se poslije žale, ali zajedničke dane s obitelji i prijateljima mnogi ipak ne bi mijenjali ni za što, prenosi GPMaljevac.
