Hrvatski književnik Stjepan Čuić preminuo je u srijedu u Zagrebu u 81. godini života, izvijestilo je Društvo hrvatskih književnika (DHK).
Stjepan Čuić je rođen u Bukovici kraj Tomislavgrada 1945. Nakon završene srednje škole u Osijeku, završio je studij jugoslavistike i ruskoga jezika te književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Zaposlio se kao lektor “Vjesnikovih” izdanja, a više je godina bio lektor za hrvatski jezik na Sveučilištu u Bambergu. Bio je glavni urednik Trećeg programa Hrvatskoga radija. Tijekom Hrvatskoga proljeća uređivao je časopis “Tlo”.
U književnosti se javlja 1961. kada počinje objavljivati priče u „Modroj lasti“, „Reviji“, „Poletu“, „Republici“, „Forumu“, „Dometima“, „Životu“ i dr.
Objavio je više zbirki priča, tematski uglavnom vezanih uza svoj zavičaj. U njima je zaokupljen analizom mehanizama vlasti u totalitarnom režimu. U matricu realističkog pripovijedanja Čuić unosi elemente fantastike i groteske, pa se nerijetko čini kako zbiljom vladaju iracionalne snage.
Roman Orden (1981.) kanonski je roman hrvatske književnosti, moderna društvena satira u kojoj se dojam ironijskoga pojačava dokidanjem konvencija klasičnog realističkog pripovijedanja. Istoimena kazališna predstava zabranjena je 1983., a izvedena je tek 1990. u Zagrebu. Njemački prijevod izašao je u „Mostu/Bridge“ 1991.
Mladim čitateljima posvetio je pustolovni roman „Tajnoviti ponor“ (1990.).
Objavljivao je i publicističke radove, kolumne s političkom tematikom kasnije uvezane u knjige „Abeceda licemjerja“, „Lule mira“ i „Tumač vlasti“.
Za knjigu „Staljinova slika i druge priče“ (1971.) dobio je tada prestižnu Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a i Nagradu lista „Mladost“ (1972.), za kratke priče „Gulinova priča“ i „Igra“
Nagradu Večernjeg lista (1975. i 2011.). Dobio je Nagradu grada Zagreba za životno djelo (2021.), a 2025. Medaljon grada Tomislavgrada za zasluge u očuvanju zavičajnoga identiteta.
Čuić je bio voditelj Tribine DHK, potpredsjednik te predsjednik DHK, a u više mandata i član Upravnoga odbora DHK.
