Kada se u Bosni i Hercegovini spomene plaća od 3.000 eura, ona djeluje kao iznos s kojim se može živjeti bez ikakvih financijskih briga.
Međutim, bruto plaća nije isto što i novac koji legne na račun, a ni neto plaća nije iznos koji radniku ostane na kraju mjeseca.
Od zarade prvo se oduzimaju porezi i doprinosi, a potom stanarina, režije, prijevoz, hrana, osiguranja i druge obaveze.
Najveća stavka uglavnom je stan. U velikim njemačkim gradovima stanarina može uzeti toliko novca da radniku nakon plaćanja osnovnih troškova ostane znatno manje nego što porodica u BiH zamišlja.
Samac koji dijeli stan, koristi javni prijevoz i pažljivo troši može uštedjeti značajan dio plaće.
Obitelj s djecom treba veći stan, više hrane, odjeću, školske potrebe i često automobil. Ako radi samo jedan roditelj, čak i dobra plaća može postati tijesna.
Dodatni izdatak predstavlja svaki dolazak u BiH. Gorivo, cestarine, avionske karte, pokloni i novac ostavljen porodici mogu potrošiti veliki dio ranije ušteđenog iznosa.
Ljudi u domovini često vide automobil kupljen na kredit ili nekoliko sedmica godišnjeg odmora, ali ne vide mjesece štednje i odricanja.
Usprkos visokim troškovima, razvijene zemlje nude veću sigurnost zaposlenja, uređeniji sistem i bolje mogućnosti za profesionalno napredovanje.
Radnik koji poznaje jezik, ima traženo zanimanje i živi izvan najskupljih gradova može ostvariti ozbiljnu uštedu.
Najveću prednost imaju domaćinstva u kojima rade dvije osobe. Tada se stanarina i režije dijele, dok ukupni prihodi omogućavaju lakše planiranje budućnosti, prenosi CrnaHronika.
