Bez vrhovnog vođe i s ratnim strojem pod nemilosrdnim udarom Izraela i SAD-a, Iran danas stoji prepušten sam sebi njegovi dugogodišnji saveznici Rusija i Kina nisu pružili ništa osim diplomatskih osuda i izraza zabrinutosti, piše agencija Reuters.
Teheran je na američko-izraelske napade odgovorio širenjem sukoba diljem, pa i izvan Bliskog istoka. Učinak njegovih projektila i dronova osjeća se na globalnim energetskim tržištima, u zabrinutim prijestolnicama od Washingtona do Pekinga, te u praznom Hormuškom tjesnacu kroz koji u doba mira prolazi 20 posto svjetske opskrbe naftom.
Iranski projektili dosegli su Cipar, Azerbajdžan, Tursku i zaljevske države. Donijeli su rat na njihov prag, gađajući ključne kompanije, energetsku infrastrukturu i američke baze.
Gađana su naftna postrojenja, rafinerije i ključne rute opskrbe, što je uzrokovalo velike poremećaje u opskrbi sirovom naftom i prirodnim plinom, piše Reuters.
Napad na Iran i odgovor Teherana uzrokovali su nagli skok cijena energenata zbog kojeg su velika gospodarstva primorana na hitne mjere. Pokazatelj je to velike izloženosti svijeta posljedicama novog sukoba na Bliskom istoku.
Suzdržanost Rusije i Kine odražava njihovu hladnu kalkulaciju, smatraju analitičari – intervencija bi im u trenutku donijela visoke troškove, ograničenu korist i nepredvidive rizike što je teret za koji se čini da nijedna sila nije spremna preuzeti.
Bilo bi naivno da Rusija uđe u izravan vojni sukob sa Sjedinjenim Državama, smatra Anna Borščevskaja, stručnjakinja za Rusiju pri Institutu u Washingtonu.
-Putin ima druge prioritete, a glavni među njima je Ukrajina, kazala je.
Visoki izvor iz Rusije rekao je da eskalacija u Iranu i u Zaljevu već odvlači pozornost s rata u Ukrajini.
-To je jednostavno činjenica. Sve ostalo su samo emocije o ‘palom savezniku’, naglasio je izvor Reutersu.
Peking i Moskva pomagali su Iranu u izgradnji vojnih kapaciteta za suprotstavljanje američkom i izraelskom pritisku, opskrbljujući ga projektilima, sustavima protuzračne obrane i tehnologijom namijenjenom odvraćanju, otežavanju američkih operacija i povećanju cijene napada.
Međutim, ta se potpora sada čini ograničenom.
Kina je godinama radila na svom pozicioniranju u bliskoistočnoj diplomaciji, a Rusija je Iran prikazivala kao stup svog protuzapadnog bloka.
No kad se sukob rasplamsao, obje su sile bile ograničene Kina svojom ovisnošću o zaljevskoj energiji i trgovini te sigurnosnim prioritetima u Aziji, a Rusija iscrpljujućim ratom u Ukrajini koji je smanjio njezine kapacitete za zaštitu partnera i povećao potrebu za očuvanjem veza s naftom bogatim zaljevskim državama.
Rezultat je oštar paradoks: Iran ostaje strateški koristan objema stranama, ali nedovoljno da bi se za njega borile.
Dok su ruska vojska, njeni diplomati i gospodarski resursi i dalje zaokupljeni ratom u Ukrajini, prioritet predsjednika Vladimira Putina je izbjegavanje eskalacije s Washingtonom i zaštita ruskih interesa na Bliskom istoku.
Da je Rusija izravno podržala Iran, otuđila bi zaljevske države i Izrael, rekla je Borščevskaja.
Putin to ne želi.
Suzdržana reakcija Pekinga odražava njegovu dugogodišnju strategiju: izbjegavanje obvezujućih sigurnosnih dogovora koji su daleko od njegovih temeljnih interesa.
Za razliku od Sjedinjenih Država, čiji se savezi temelje na obvezama uzajamne obrane, Kina preferira partnerstva utemeljena u trgovini, ulaganjima i prodaji naoružanja vezama koje ju ne uvlače u skupe sukobe izvan istočne Azije, naglasio je Evan A. Feigenbaum iz Zaklade Carnegie za međunarodni mir.
Kina, jedna od najvećih svjetskih ekonomskih sila i uvoznica energije, održava veze s Iranom i njegovim sunitskim suparnicima u Zaljevu, a u Latinskoj Americi nije nikad sve karte stavila samo na Venezuelu.
Ako je Peking i želio učiniti više, on neće preusmjeriti stratešku pozornost ili vojsku sa svoje sigurnosti, tvrdi Henry Tugendhat s Instituta u Washingtonu.
Njemu je stalo samo do vlastitog ugleda u inozemstvu. Stalo mu je do Tajvana, Južnog kineskog mora i percipiranih prijetnji od strane SAD-a i Japana.
Sukob bi čak mogao donijeti neke prednosti Pekingu. Kina sa strane može promatrati kako su američke snage angažirane daleko od istočne Azije i kako se troše vojne zalihe.
Istovremeno, Peking u stvarnom vremenu dobiva uvid u američke sposobnosti i operacije saznanja koja bi mogla utjecati na njezino razmišljanje o budućem scenariju na Tajvanu.
Ključna slaba točka Kine ostaje protok energenata kroz Hormuški tjesnac kroz koji prolazi oko 45 posto njezina uvoza nafte. No Peking ima strateške rezerve, a značajne količine iranske nafte već se nalaze u tankerima ili skladištima, kažu stručnjaci.
Oni navode da je kriza omogućila Moskvi i Pekingu da se ponovno postave kao posrednici.
Kina je priopćila da je ministar vanjskih poslova Wang Yi razgovarao s europskim i arapskim ministrima da bi potaknuo dijalog, dok je Putin obavio slične pozive s čelnicima Zaljeva i iranskim dužnosnicima.
