Nešto više od tri tjedna od završetka rukometnog Svjetskog prvenstva koje se kombinirano igralo u Danskoj i Hrvatskoj, rukomet je i dalje najaktualnija priča hrvatskog sporta. Odjeci velikog uspjeha hrvatskih rukometaša koji su se na tom natjecanju okitili srebrom još uvijek su glasni, a mi smo imali sreću na neko vrijeme “uhvatiti” zasigurno najpopularnijeg Islanđanina u Hrvatskoj, a sigurno i općenito jednu od najpoznatijih osoba u Hrvatskoj, izbornika hrvatske rukometne reprezentacije Dagura Sigurðssona.
Obzirom na njegovu popularnost danas očekivali smo da neće biti baš lagano doći do tražene osobe kakva je Dagur ovih dana, čak smo u pomoć pozivali neke od njegovih igrača, no na kraju se pokazalo da će najobičnija poruka na društvenim mrežama da se uspostavi kontakt s njim.
Poslije inicijalnog kontakta sve je bilo lako, nakon nekoliko opcija dogovora na kraju smo izabrali najjednostavniju. Kava i pivo u lokalu 12 Tonur u srcu Reyjkjavika. Lokal koji vas, kada uđete u njega, vraća u prošlost i lokal koji je prepun starih dobrih vinilnih ploča, sjajne glazbe koja je i jedan od razloga zašto najpopularniji hrvatski Islanđanin provodi dio svog slobodnog vremena tu opuštajući se uz dobre taktove s gramofona.
RAZGOVARAO: VEDRAN BERNADIĆ
Nakon formalnog upoznavanja došlo je i vrijeme da započnemo razgovor a čime drugim nego dojmovima i utiscima s netom završenog SP na kojem je Sigurðsson na sada već epski način vratio Hrvatsku na rukometnu mapu svijeta.
“Tako je, naravno da je još sve svježe i da je još uvijek sve živo u sjećanju” – počinje Dagur razgovor za Pogled.ba i nastavlja:
-Moram reći da ja inače ne uživam u natjecanjima iz razloga jer sam jako koncentriran na svoj posao. Također i jako nervozan, pošto se uvijek osjećam kao učenik koji ide u školu na test i koji misli da se za isti nije dobro pripremio. No zato, kada se sve završilo, osjetio sam ogromnu količinu zadovoljstva zbog načina na koji smo sve uradili, na kraju krajeva i zbog ogromnog pritiska koji se nekako stvorio iz ničega, pa i uz količinu sreće koja nas je uza sve pomazila… Kažem vam, poslije svega toga stvorio se ovaj osjećaj koji i dalje traje, a ne mogu ga nazvati drukčije nego samo veliko zadovoljstvo. I znate što još? Poslije povratka kući bio sam iznenađen ogromnim brojem čestitki jer nakon što smo pobijedili Island nisam bio baš najomiljenija faca na Islandu, ali kako je natjecanje odmicalo veliki broj mojih zemljaka sve više je pratio naše utakmice i osjetio sam da smo imali i njihovu veliku potporu. To mi je potvrdio i moj prijatelj koji radi na TV da su utakmice Hrvatske bile praćene jednako kao one Islanda. Sve to skupa, kao i činjenica da sam prvi islandski trener koji je zaigrao u finalu SP mi daju dosta razloga za zadovoljstvo kojim sam trenutno preplavljen”.
-Upravo to sam vas htio pitati malo poslije, ali kad ste već spomenuli, kako je bilo voditi utakmicu protiv svojih zemljaka? Je li bilo nekih posebnih emocija?
-Pa da budem iskren nije bilo komplicirano, a zašto? Zato sto sam već bio dosta puta u takvim situacijama. Trenirajući reprezentacije Austrije, Japana i Njemačke, sa svakom od njih imao sam prigodu igrati protiv Islanda. To je bila utakmica kao i svaka druga za mene, dao sam sve da pobijedi moj tim i nekih posebnih emocija uistinu nije ni bilo”.
-Treneru, u ovom ste poslu duže od dvadeset godina i već ste u svojoj karijeri osvajali medalje (i to najsjajnije) i peli se na postolja, no dojam je da se na klupi Hrvatske nekako uklapate i osjećate najbolje do sada?
-Glede toga mislim da ste u pravu. Znači, čim se pojavila prigoda da preuzmem reprezentaciju Hrvatske, znao sam da će se tu stvari prije ili kasnije dobro uklopiti, znate zbog čega? Zato što su moj trenerski mentalitet i mentalitet hrvatskih rukometaša gotovo pa podudarni! Radeći kao trener u Austriji i Njemačkoj imao sam sreću da treniram dosta hrvatskih igrača i uvijek smo na isti način doživljavali sve ono što je potrebno za napredak. I posebno činjenica koja me veseli je to što smo u vrijeme utakmice bivalo potpuno isti, što znači da bismo uradili doslovno sve za pobjedu. No na kraju bitno je i to što vodim jako kvalitetan tim jer pobjede ne donose samo motivacija i borben stav. Gledajte što se dogodilo na prethodna dva velika natjecanja, OI i SP. Imate na vrhu Dansku koja je stvarno još uvijek razina iznad sviju, ali ispod njih imate deset ili dvanaest reprezentacija koje su po kvaliteti jako blizu. I takvoj konkurenciji nije lako biti na vrhu ali sada nakon ovog posljednjeg uspjeha, naše težnje i cilj će biti na svim idućim natjecanjima domoći se barem polufinala, točnije, borbe za medalje.
-Prije vašeg dolaska hrvatski reprezentativni rukomet zapao je u krizu, a sada je Hrvatska drugi tim svijeta. Što ste to vi promijenili u odnosu na spomenuti period?
“Pa da budem iskren, nije se tu moralo mijenjati previše stvari i zbog toga moram odati priznanje i trenerima koji su prije mene vodili ovaj tim i koji su u vatru bacali mlađe igrače poput Kuzmanovića, Maraša, Klarice. Znači zatekao sam tim koji je mlad ali koji je imao već dosta iskustva tako da sve ovo nije samo moj rad i moj uspjeh. Bio sam siguran da ovaj tim ima tu kombinaciju, taj spoj iskustva koji je stekao s prethodnim trenerima i svoje mladosti. Možda sam ja uveo neke male taktičke preinake, ali s druge strane, ja sam tu samo godinu dana. Tako da je ovo što imamo danas zajednički proizvod i bivših trenera i svih igrača koji su znojem natapali dresove, kao i rezultat svih napora Saveza koji se potrudio osigurati sve uvjete koji su vodili do ovog”.
-Kada već spominjete bivše trenere Hrvatske, neki od njih bili su nezadovoljni vašim izborom na klupu Hrvatske i svoje nezadovoljstvo pokazali su javno…
-Znate što ću vam reći glede toga… Kada sam došao u Hrvatsku, dosta ljudi koje sam poznavao reklo mi je da sam sretan što nemam mogućnost da čitam lokalne novine i portale. Mada, nije to slučaj samo s Hrvatskom, slična iskustva imao sam i po preuzimanju Njemačke i Japana pa dam takoreći i već navikao da nisu svi zadovoljni s izborom. Navikao sam naravno i na kritike jer se to jednostavno događa svugdje. Zbog toga ne čitam, ne provjeravam tko je što rekao ili napisao,, ali isto tako sve shvaćam. Siguran sam da bi bilo sve isto i da Island uposli stranog trenera, siguran sam da bi se morao nositi sa istim stvarima. Ali isto mislim da je razlog zašto se hrvatski rukometni Savez odlučio po prvi put angažirati stranog trenera upravo taj što nakon nekog vremena bez dobrih rezultata, manje više svi postaju negativno nastrojeni i onda se poseže za nekim izvana tko može biti fokusiran samo na ono što se treba napraviti da se izađe iz te krize. Mislim da sam ja imao to potrebno iskustvo jer sam radio s tri nacionalne selekcije, jer sam radio u jakoj Bundesligi. Naravno, imam sreću i da imam jako dobar tim oko sebe pa smo točno znali zajedno što i kako napraviti da se određene stvari poprave”.
-Vaša priča s Hrvatskom se nastavlja. Koji su slijedeći ciljevi, a kad Vas pitam to znate i sami da apetiti sada itekako počinju rasti?
-Naravno. Sada nam je prednost što na svojoj strani imamo taj momentum ali s druge strane stojimo na jednom raskršću gdje se mnogi bitni igrači ove generacije kao što su Duvnjak, Karačić i Pešić opraštaju od reprezentacije. S druge strane dokazali smo da možemo igrati i bez njih i pokazali da ne ovisimo samo o njima. Mislim da je preda mnom sada zahtijevan zadatak pronaći nove mlađe igrače koji će se uklopiti u ovaj tim i čak ga učiniti još jačim. Treba imati na umu da jako skoro igramo kvalifikacijske utakmice protiv selekcije Češke koja je na SP imala jako dobar nastup i koja je sigurno jedna od onih selekcija koje sam prije spomenuo između onih 10-12 jednakih timova. Čekaju nas zahtjevne utakmice, vremena za odmor je malo i u periodu pred nama znat ćemo koga i kako uvesti u reprezentaciju”.
-Treneru, jesmo na dalekom Islandu, ali morat ću vam postaviti jedno pitanje s lokalpatriotskom natruhom. Znate li da su u posljednje tri medalje hrvatske selekcije u kockastom dresu igrali igrači iz grada iz kojeg dolazim, Mostara, da vam bude lakše, iz Mostara, iz grada iz kojeg dolazi i Igor Karačić. Marino Marić i Flilip Vistorop igrači su koji su već bili dio reprezentacije ili na širem spisku. Jesu li oni i dalje u vašem fokusu?
-Filip je već bio s nama u par navrata a na početku priprema za SP bio je dio tima. Mislim da se radi o zaista interesantnom igraču. No Filip je također igrač koji je dugo igrao u nekom drugom sustavu i glede ovog minulog SP procijenio sam da se ovaj put ne bi uklopio u način igre koji sam preferirao. Također na toj poziciji imali smo Cindrića, Duvnjaka, Karačića, a imali smo malo problema i s izmjenama obrana – napad. Sada se trudim naći igrače koji su u stanju igrati u oba smjera. Na Filipu je da nastavi raditi kao i do sada i šansa će doći.”
-Već ste 22 godine trener, što na klupskoj što reprezentativnoj sceni. Dojam je da vam izborničke uloge bolje odgovaraju, ali evo i da Vas upitam što vi osobno preferirate?
-Klupski trener bio sam 10 godina a onda su došle na red reprezentacije Austrije, Njemačke i Japana. Kako da kažem, kad si klupski trener tada si više samo trener, dok kod vođenja reprezentacije postajete malo više menadžer nego trener. Izbornička pozicija zahtijeva da budete što efektivniji, da u kratkom periodu donesete što više dobrih odluka i izbora. Moram priznati da sam jako sretan sada biti izbornikom Hrvatske i jako me raduju svi izazovi koji su ispred nas. Kao što sam rekao već, nastojat ćemo se na svakom natjecanju domoći barem polufinala, ali sam svjestan da to možda neće biti moguće uraditi svaki put, ali sam siguran da ćemo uvijek dati maksimum naših mogućnosti. U slijedećih nekoliko godina moj najveći cilj će biti zadržati Hrvatsku uvijek u borbi za najviše plasmane.”
-Prije ili poslije svakog velikog natjecanja u rukometu čuju se priče o rukometnim pravilima i njihovom katkada nejednakom primjenjivanju. Osobno, smeta li vama što od trenutnih pravila i što biste, kada biste bili u mogućnosti promijenili?
“Nisam nikada razmišljao na taj način o tome jer se radi o nečemu što nije u mojim rukama. Pustio bih druge ljude koji su kompetentniji da se bave s tim i s tom problematikom. Već dugi niz godina slušamo priče o tome, a najviše o uvođenju ograničenog napada poput onog u košarci. Mislim da nije nama trenerima da se bavimo time već da je to posao ljudi koji rade u EHF-u. Ono što mislim je samo to da bi se sva ta pravila, ukoliko bi se mijenjala, morala biti testirana na nekom posebno upriličenom turniru za to, a ne primijenjena direktno na neko veliko natjecanje.”
-Vratimo se opet malo na prethodno natjecanje, točnije na veliki doček u Zagrebu s kojeg još odzvanjaju vaše riječi. Jeste li očekivali takav doček i toliki broj ljudi na Trgu?
-Ma bi blizu, ono je bilo uistinu nevjerojatno. Kada smo ulazili u zrakoplov u Oslu igrači su mi pokazali slike s trga i već tada je tamo bio nevjerojatan broj ljudi. Cijeli taj put do tamo pratili smo događanja iz Zagreba, a kada smo se približili bilo mi je ludo kada su nam se približili avioni Hrvatskog ratnog zrakoplovstva da nas pozdrave. Vožnja iz zračne luke do grada i konačno penjanje na pozornicu za mene su bili jedno sasvim ludo iskustvo. Čuti onoliki broj ljudi kako pjeva sve one pjesme koje slušam s momcima evo već godinu dana za mene je bilo nevjerojatno. Osjećaj koji izaziva jezu i suze. Mislim da se onakvo što, glede rukometa, ne može dogoditi nigdje drugdje na svijetu a mislim da bih s ovim usporedio jedino Argentince i nogomet. Zaista ludo i nadam se da ćemo u budućnosti imati razloga da opet napravimo još luđi doček.”
-Glede vaše povezanosti s Hrvatima i Hrvatskom možda najbolje govori činjenica da ste odnedavno postali i stanovnik Zadra gdje ste kupili stan?
“Da, uradio sam to čim sam potpisao ugovor. Želio sam da imam svoje mjesto za život u Hrvatskoj i mogućnost da budem tamo što više mogu. Također želio sam pokazati ljudima da to za mene nije samo posao, želio sam nešto uložiti natrag. Postati legitiman dio toga. Bio sam vrlo sretan što sam uz sebe imao svog bivšeg igrača Ivana Ninčevića koji se nakon igračke karijere sada bavi nekretninama. Bio mi je od ogromne pomoći kao što mi sada i pomaže pri renoviranju stana pa se nadam da će do ljeta sve biti spremno” – s osmijehom na usnama nam govori novi stanovnik Zadra.
-Postoji li kakva mogućnost da u nekom narednom periodu možda posjetite i Mostar?
-Vrlo moguće, zašto ne? Doduše da budem iskren još nisam planirao ali ovaj plan da provedem dosta vremena dolje može uključiti i posjetu vašem gradu koji je čini se također jedna od baza iz koje reprezentacija crpi igrače. Imamo vrlo gust raspored i vremena je malo, ali siguran sam da ću jednog dana posjetiti i Mostar. U mom je karakteru da tražim mlađe igrače i dajem im šansu čak i onda kada ne igraju za najveće klubove, kada nisu ispod svjetala glavne pozornice. Volim da znam gdje je “svježa krv” i igrači koji imaju potencijala tako da ćemo se vidjeti u budućnosti.”
– Za kraj treneru, sada skoro svi znaju vašu profesionalnu stranu. Možete li nam reći tko je Dagur Sigurðsson privatno?
-Otac sam troje, sada već odrasle djece koji već žive odvojeno pa samim tim sada imam dovoljno vremena za sebe. Smatram se i vrlo sretnim zato što oko sebe imam jako dobre ljude. Moja majka mi je velika podrška i kad god mogu posjećujem je u Reykjaviku. Također i dva brata mi daju ogromnu podršku u svemu što radim i ono čime sam najviše blagoslovljen je uistinu veliki broj prijatelja iz svijeta sporta, biznisa i umjetnosti. Moj najveći hobi je glazba što ste možda već shvatili i što možda vidite ovdje oko nas ( veliki broj gramofonskih ploča svuda oko nas). U ovaj lokal dolazim često i izaberem nešto od ovih ploča i nosim kući i opuštam se uz njih. Dakle slušanje dobre glazbe, društvo s prijateljima kao opuštanje, a onda natrag na posao.” – završio je Dagur Sigurðsson svoje izlaganje za Pogled.ba.
Vrijeme s ovim gospodinom proteklo je vrlo brzo a svo vrijeme druženja s njim odavalo je osjećaj kao da ste s nekim od onih uobičajenih ljudi, a ne možda najboljim svjetskim rukometnim trenerom. Gospodinom Dagur Sigurðssonom!
Pri preuzimanju teksta s portala Pogled.ba potrebno je navesti izvor i dodati poveznicu na autorski članak
