“Ustani sa suncem i pomoli se. Moli se sam. Moli se često. Veliki Duh će slušati, ti treba samo da govoriš”, tako glasi stara indijanska izreka koju je 51-godišnji Tihomir Sušac okačio na vrata svoje kolibe koju je sam uredio u kaubojsko-indijanskom stilu. Nalazi se u mjestu Trebižat kod Čapljine, gdje sada sam u prirodi živi svoj san, piše N1.
“Povučena je vertikala između mene i američkih Indijanaca koji su slobodno živjeli na tlu Amerike. Ljubitelj sam prirode, nikada je nisam skrnavio, volim životinje, sjedinio sam se s prirodom. Ne postoji dokaz nijedan da su Indijanci oskvrnavili prirodu bilo s čim, nit su sjekli stabla a životinju su ubijali samo kad treba preživjeti. Pokušavam se poistovjetiti s njihovim načinom života bez uništavanja jer jedna me njihova izreka jako dojmila, koja kaže ‘Mi nismo vlasnici prirode, priroda nije naša, mi smo je pozajmili od naših unuka’”, kazao je Tihomir Sušac.
Buđenje uz rijeku, prirodu i domaće životinje na ranču uređenom u kaubojskom stilu nešto je najljepše što je sebi kaže mogao priuštiti. A na tome je počeo raditi prije pet godina – nakon što je ostao bez posla, odlučio je ostvariti svoj dječački san.
“To je ideja iz ranog djentinjstva, kao dijete sam volio western stil, čitao sam puno kaubojskih romana, gledao filmove i spontano sam počeo, koliba je prvo napravljena, dođu tu prijatelji, nalože vatru, prespavaju, osjete ovaj dah prirode”, ističe.
Pored kolibe, napravio je tradicionalni indijanski šator i meksičku kantinu. Zidove kolibe izgradio je od posječenih stabala koja je još kao dijete sam zasadio na obližnjem brdu. Od prirodnih materijala izradio je kaubojsko-indijanske eksponte, poput sjekirica, strijele i luka i drugih. Ima i originalnih primjeraka.
To su indijanski tomahawci, ovo je željezni a ima i kameni, izvorni je kamen i ovo je negdje iz polovine 18 stoljeća, služili su za lov, a kasnije nažalost u obrani protiv bjelaca i okupacije njihovog teritorija. Također tu je luk I strijela, sve sam to radio da bi izgledalo otprilike kao kod njih”, kaže Sušac.
Zidove kolibe krase fotografije pojedinaca čija su imena zlatnim slovima ostala upisana kao dio historije Divljeg zapada.
“Zašto s nalaze tu, zato što su čuvali prirodu, nisu ništa uništavali I oni su meni uzor bili su veliki čuvari prirode, a zvali su ih djeca prirode”, poručuje.
Posjetitelji ranča koji dolaze u ljetnim mjesecima, sad već iz svih krajeva svijeta, mogu čuti mnoštvo zanimljivih priča iz vremena Divljeg zapada, ali i uživati u jelima koja Tihomir pravi na tradicionalan način iz eko uzgoja.
“Danas je za ručak grah, imam tu neke prijatelje, sve se radi prirodnim putem, samo domaća prirodna hrana bez ikakvih kemikalija i otrova, kuhamo grah, gulaš, hercegovačku raštiku”, kaže Tihomir.
Osim posjetitelja sa strane, društvo mu prave njegovi vjerni prijatelji – kobila Sara, magarac Pončo, mačak Gringo i pas El Toro.
Tihomir kaže da je ova meksička kantina koju je sagradio prva ne samo u BiH nego i regiji. Postala je mjesto okupljanja svih onih koji žele barem na trenutak oživjeti i doživjeti duh Divljeg zapada.
“Ovo što ima ovdje treba samo pogledati, doći, opustiti se, provest jedno pola dana, sjest i kušati Tihine delicije što on uradi na neki kaubojski način njemu svojstven i tu se čovjek rastereti svih briga”, kaže njegov prijatelj Igor Jakić.
“Družimo se svako 10-15 dana, nađemo vremena živimo taj neki kaubojski stil bez mobitela i sličnih stvari. Sve je puno jednostavnije, danas kad uđeš u kafanu ljudi bulje u telefone, nema priče, nema kontakta sve je izgubljeno”, doaje Ahmed Šarić.
S obzirom na to da je ostao bez posla, teško je bilo priznaje Tihomir sve financijski iznijeti, jer posljednje novce davao je za ranč, stoga je kaže sve prikazano u nekom manjem i skromnijem izdanju.
“Bilo je dana kad nisam kruh htio kupiti, kupovao sam materijal da ovo napravim”, iskren je Tihomir.
Vrijedilo je kaže jer danas je tu pronašao svoj duševni mir i sve ono za čim je žudio još iz djetinjstva. Velika mu je želja posjetiti indijanski rezervat u Americi, no zbog straha od letenja ta će mu želja siguran je ostati neostvarena. No zadovoljan onim što je napravio, otkriva u kojem kutu ranča najviše uživa.
“Najbolje se osjećam u šatoru, kad naložim vatru, legnem, zaspem, imam konja uz sebe, magare I bude mi lijepo”, poručio je za kraj.
Uz žubor Trebižeta svakodnevno meditira i razmišlja o životu, prirodi i odnosu prema njoj, a indijanske poslovice kojima je okružen podsjećaju ga na važnost čuvanja prirode i njenih stanovnika, pa tako jedna od njih kaže: “Tek kada posljednje drvo bude posječeno, kada posljednja rijeka bude zatrovana i kada posljednja riba bude ulovljena, tada ćemo shvatiti da ne možemo jesti novac.”
