Kölnski nadbiskup kardinal Reiner Maria Woelki i biskupi Eichstätta Gregor Maria Hanke, Regensburga Rudolf Voderholzer i Passaua Stefan Oster ponovili su da ne namjeravaju sudjelovati u radu Sinodalnog hoda u Njemačkoj, tijela za koje ističu da nema nikakvu nadležnost u Crkvi, objavili su njemački crkveni mediji, prenijela je IKA.
Četvorica biskupa u pismu predsjedništvu Sinodalnog odbora odbacuju odluku toga tijela prema kojoj su obvezni sudjelovati u radu najavljenog sinodalnog tijela. Njemački crkveni mediji Die Tagespost i Katholisch.de navode da su u posjedu njihova pisma koje nosi datum 19. svibnja i koje je napisano kao odgovor na odluku Sinodalnog odbora od 10. svibnja.
„Tijelo, koje se ne može pozvati ni na kakvu crkvenopravnu nadležnost, ovdje odlučuje da svi dijecezanski biskupi Njemačke, dakle i mi, trebamo ubuduće biti članovi nekog budućeg tijela“, napisali su kardinal Woelki i biskupi Hanke, Voderholzer i Oster, ističući kako tu činjenicu primaju „s čuđenjem k znanju“ i istodobno mole da se „ubuduće pojasni da ‘Sinodalnom odboru’ pripada samo 23 dijecezanska biskupa“. Sinodalni odbor temelji se na odluci Sinodalne skupštine Sinodalnog puta „koji po sebi nije pravno obvezujući“, naveli su potpisnici.
Sinodalni odbor ranije je priopćio odluku da u budućem sinodalnom tijelu trebaju biti zastupljeni „svi članovi Stalnog vijeća Njemačke biskupske konferencije kao i mnogi članovi Središnjeg odbora njemačkih katolika (Zentralkommitee der deutschen Katholiken – ZdK)“.
Kardinal Woelki i trojica biskupa u pismu, naslovljenom na predsjednika Njemačke biskupske konferencije limburškog biskupa Georga Bätzinga i predsjednicu Središnjeg odbora njemačkih katolika Irmu Stetter-Karp, naveli su da se ne smatraju „ni članovima ni osnivačima Sinodalnog odbora“ i da to „nisu ni de iure“. Osnivači odbora su ZdK i udruga koju je u tu svrhu osnovalo nekoliko biskupija u Njemačkoj, podsjetili su potpisnici koji su već odbili i sudjelovanje u financiranju Sinodalnog odbora kao i sudjelovanje u njemu.
U pismu su podsjetili i na jasne naputke iz Rima, između ostaloga na službeno očitovanje Vatikana, na pismo nekolicine kardinala kurije kao i na izjavu pape Franje.
Vatikan je 21. srpnja 2022. poručio da Sinodalni put „nije ovlašten obvezivati biskupe i vjernike na prihvaćanje novih oblika vodstva i novog smjera nauka i morala“. Više kardinala kurije u pismu od 23. siječnja 2023. pojasnilo je „da ni Sinodalni put ni tijelo koje bi on osnovao ni neka biskupska konferencija nemaju nadležnost uspostaviti ‘Sinodalno vijeće’ na nacionalnoj, dijecezanskoj ili župnoj razini“.
Papa Franjo je, podsjetili su potpisnici, 10. studenoga 2023. osnažio te izjave pri čemu je u pismu uputio da je „već uspostava sinodalnog odbora u svrhu pripreme nacionalnog tijela za savjetovanje i odlučivanje“ zabranjena prethodnim pismom koje je odobrio u specifičnom obliku. Papa je ponovio da takav odbor prema obliku naznačenom u tekstu odluke ne može biti u skladu „sa sakramentalnom strukturom Katoličke Crkve“.
Početkom 2024. iz Rima je stiglo još jedno pismo, koje je potpisao kardinal Robert Prevost, sadašnji papa Lav XIV. zajedno s kardinalima Pietrom Parolinom i Víctorom Manuelom Fernándezom, u kojemu je nedvojbeno navedeno „da Sinodalno vijeće nije crkvenopravno legitimirano i da Njemačka biskupska konferencija ne može biti njegov nositelj“, podsjetila su četvorica biskupa. To ne mijenja, naveli su, ni činjenica da se tolerira suradnja biskupa u radu toga tijela što je rezultat razgovora s predstavnicima Rimske kurije 22. ožujka 2024. godine. Na temelju tih i drugih „znakova zaustavljanja“ Svete Stolice, potpisnici drže da rad „Sinodalnog odbora“ na pripremi nacionalnog sinodalnog tijela nije svrhovit.
Kardinal Woelki i trojica biskupa u svome pismu poručili su da žele „i nadalje sve učiniti“ kako bi „podupirali rimsku sinodalnost u našim biskupijama“, „prvenstveno dijalogom, zajedničkim osluškivanjem Duha Svetoga, odvažnim govorom, savjetovanjem, zaštićenim prostorima za strukture i procese savjetovanja“ kao i „osvješćivanjem zajedničkih temelja u vjeri i nauku Crkve i uvjerenju da je zajedničko slavljenje euharistije ‘izvor i vrhunac’ ne samo kršćanskog života općenito, nego upravo i izvor i vrhunac istinske katoličke sinodnosti“.
