Tilesmon Monge, 39-godišnji Brazilac, vozio je bicikl 255 dana od sjevera do krajnjeg juga Južne Amerike kako bi duhovno ojačao, ali kada je konačno stigao na kraj putovanja nije bio siguran je li sretan ili tužan.
Monge je prevalio 9563 kilometara, a kada je u subotu ušao u argentinsku Ushuaiju, poznatu kao “grad na kraju svijeta”, zaplakao je.
“Bilo je ovo emotivno putovanje”, rekao je za Hinu u Ushuaji.
Bicikl kojim je stigao poklonio je beskućniku.
Monge nije sportaš, nego kuhar na sjeveru Brazila. Za putovanje kroz Brazil, Urugvaj, Čile i Argentinu nije se pripremao. U srpnju je u rodnom gradu Palmasu naprosto natovario na bicikl dvije torbe. S težinom od ukupno 40 kilograma, te svojih 80 kilograma, krenuo je kroz prašumu.
“Motiv za putovanje mi je bio osobni razvoj, duhovni napredak”, kaže.
Kada čovjek tako putuje ima vremena za razmišljanje. Naučio je živjeti sam sa sobom i postao sam sebi najbolji prijatelj. Nije imao snage za dugo pedaliranje, ali postepeno je jačao. Vozio je kroz močvaru, savanu, pješčanu plažu, snijegom pokrivene planine Ande, argentinsku pampu i blato. Tijekom putovanja je dva puta morao mijenjati gume.
“No najteže mi je pala odvojenost od 6-godišnjeg sina Merakija”, rekao je.
Monge, koji je prije nekoliko godina već odvozio 3000 kilometara kroz Brazil, kaže da ovakvo putovanje nije “od točke do točke”. To je organsko putovanje, napominje, tijekom kojeg ne znaš kada ćeš i hoćeš li uopće stići do idućeg mjesta.
“Osjećaš što ti tijelo govori, ovisiš o vremenskim uvjetima i onome na što naiđeš na putu”, kaže.
Kada bi ugledao pogodnu rijeku ili potok zaustavio bi se kako bi se oprao. Spavao je u šumi. Boravio je na vrućini od 46 stupnjeva Celzijevih i na hladnoći od -2 stupnja. Najveća udaljenost koju je prošao u jednom danu bila su 142 kilometra. U nekim mjestima se zadržavao po nekoliko dana. Upoznao je brojne, različite ljude.
“Ti susreti te promijene kao osobu”, naglašava.
Ljudi na koje je nailazio bili su solidarni. Pomagali su mu hranom i drugim potrepštinama. Sretao je i brojne putnike. Neki su također vozili bicikl, neki motocikle, a neki automobile.
U Ushuaiju je ušao iscrpljen, u pohabanim platnenim hlačama maslinastozelene boje. Tijekom vožnje su se poderale između nogu. Hladni vjetar kovitlao je snježne pahulje kada je konačno stao. Kilometrima ispred nalazila se Antarktika. Bio je duhovno ispunjen.
“No istovremeno sam se upitao – što sada? “, kaže.
“Bio sam sretan što sam uspio, ali istovremeno nisam htio da putovanje završi. Navikao sam se na vožnju”, dodaje.
Ušao je zatim u jeftini hostel, otuširao se i zaspao. Intenzivno misli na sina koji je ostao u Palmasu s majkom.
Ondje će se vratiti avionom, ali ni to neće biti jednostavno putovanje. Monge će, naime, nekoliko puta presjedati, a onda se voziti autobusom.
Tijekom putovanja biciklom objavljivao je fotografije i video isječke na Instagramu. Njegovu pustolovinu pratilo je 30.000 osoba. Kada se vrati u Brazil napisat će knjigu, ali ona se neće sastojati samo od sjećanja na dugu vožnju čudesnim kontinentom. U njoj će navesti kako preživjeti u divljini, što kuhati u lončiću koji je nosio u torbi, te na što obraćati pozornost.
No hoće li to biti kraj njegove vožnje?
“Vjerojatno neće. Svijet je pun prekrasnih mjesta koja želim upoznati”, kaže taj Brazilac koji je bio i u Hrvatskoj.
