Ukupno 3.511 incidenata s vatrenim oružjem prijavljeno je tijekom prošle godine u jugoistočnoj Europi. 119 osoba u njima je ubijeno, a 326 povrijeđeno, dok je 415 bilo izloženo direktnoj opasnosti, piše Avaz.
Ovo su podaci Platforme za praćenje oružanog nasilja (AVMP), Centra za kontrolu malog i lakog oružja u jugoistočnoj i istočnoj Europi (SEESAC), koji funkcionira kao zajednička inicijativa UNDP-a i Regionalnog vijeća za suradnju (RCC).
Prema podacima AVMP-a, tijekom prošle godine u BiH je zabilježeno čak 479 incidenata. Petnaestero ubijenih i 52 ozlijeđenih, uz 6 slučajeva samoubojstva, te 69 osoba koje su bile izložene direktnoj prijetnji, epilog je ovakvih incidenata u BiH.
Podaci AVMP-a potvrđuju da je oružano nasilje kontinuirani sigurnosni izazov, kaže stručnjak za sigurnost Safet Mušić, te dodaje da u BiH, iako stopa ubojstava nije visoka u odnosu na globalni prosjek, zabrinjava upotreba vatrenog oružja u konfliktima, porodičnom nasilju i obračunima unutar kriminalnog miljea.
Ključno pitanje nije samo broj incidenata, već struktura dostupnog oružja. Prema procjenama međunarodnih istraživačkih projekata poput Small Arms Survey, BiH spada među zemlje s najvećim brojem komada vatrenog oružja u civilnom posjedu u Europi. Procjene govore o više od milijun komada vatrenog oružja u rukama građana, pri čemu značajan dio nije registriran. Kada se to dovede u odnos s brojem stanovnika, dolazi se do podatka od približno 30 komada oružja na 100 stanovnika, što je iznad europskog prosjeka – kaže Mušić.
Upozorava da sigurnosna praksa pokazuje da se većina teških krivičnih djela počini nelegalnim oružjem, koje ostaje izvan sistema i potiče iz ratnih zaliha, koje nikada nisu u potpunosti prikupljene, zatim kroz regionalno krijumčarenje, a dio cirkulira unutar kriminalnih mreža.
Tržišna dostupnost je relativno laka, a cijene na crnom tržištu su niske u poređenju sa zapadnoeuropskim državama, što dodatno snižava prag za nabavku. Dodatni faktor je društveno-kulturni kontekst. U BiH je oružje historijski prisutno u domaćinstvima, a percepcija nesigurnosti, često podgrijavana političkom retorikom i kriznim narativima, utiče na to da građani oružje doživljavaju kao sredstvo lične zaštite – ističe Mušić.
Iako je proteklih godina provedeno niz akcija dobrovoljne predaje i uništavanja hiljada komada naoružanja, uz podršku međunarodnih partnera i regionalnih inicijativa poput SEESAC-a, Mušić ocjenjuje da u odnosu na ukupni broj u opticaju, rezultati ostaju ograničeni.
Problem dodatno komplicira fragmentiran zakonodavni okvir, jer različiti nivoi vlasti imaju nadležnosti nad regulacijom i kontrolom oružja, što otežava jedinstvenu evidenciju i koordinirani nadzor. Bez regionalne suradnje napredak će biti spor – kaže Mušić.
