Tešanjsku javnost zgrozila je vijest da su tri učenika drugog razreda OŠ „Huso Hodžić“, dakle djeca od samo sedam godina, naočigled cijelog razreda bacila na pod, a potom nemilosrdno udarala vršnjaka iz razreda, M. H.
Ne mogu vjerovati da djeca u dobi od sedam godina vrše ovako veliko vršnjačko nasilje. Da su moje dijete uhvatili za vrat, bacili i više puta udarali nogama u predjelu trbuha. Djeca od sedam godina, priča u nevjerici otac dječaka, Haris Hundur.
Na jednoj od radionica održanoj prije nekoliko dana u susjednom Doboju pedagozi su upozorili.
Ranije se vršnjačko nasilje javljalo u višim razredima. Međutim, sada se sve češće pojavljuje i u nižim razredima, upozorila je pomoćnica ravnatelja OŠ „Vuk Karadžić“ u Doboju, Ljubica Vukojević.
Dva dana nakon incidenta dječak se roditeljima počeo žaliti na jake bolove u trbuhu.
Vjerujte, medicinski sam radnik, ali u životu nisam vidio da se dijete tako grči od tolikih bolova. Taj sat i nešto koliko je operacija trajala nismo znali hoće li naše dijete preživjeti, kroz suze priča Haris.
Dijagnoza je „stres ulcus“. To znači da je zbog prevelikog stresa nastao čir, puknuo i izlio se, što je moglo dovesti do smrtonosnog ishoda. Hvala Bogu da nije, i zahvaljujem osoblju Hitne pomoći i Opće bolnice u Tešnju na svemu što su učinili da spase moje dijete, kaže Haris.
Nakon što su shvatili da nije riječ o dječjem koškanju, nego o brutalnom premlaćivanju, roditelji su sve prijavili policiji i Centru za socijalni rad u Tešnju.
Škola nije reagirala kako je trebala. Nismo znali dva i pol dana koliko je to nasilje bilo ozbiljno. Nitko mi se nije obratio i rekao što se točno dogodilo. Pitao sam druge roditelje i tako saznao da je to bilo brutalno premlaćivanje.
U policijskom izvještaju, na koji roditelji imaju zamjerke, pogrešno je evidentiran dan incidenta koji se dogodio 23.10.2024., a u školi nisu bili raspoloženi za razgovor.
Smatram da se to zataškava, da se pokušava sakriti da se ne sazna, da se upakira. Nećemo to dopustiti. Obraćamo se i nadležnom Ministarstvu i idemo dalje. Idem do kraja. Iznenađen sam brojem roditelja koji mi se javljaju jer imaju iste ili slične probleme, zaključuje Haris Hundur.
Nakon svega, postavlja se pitanje hoće li institucije, obitelj, škola, itko konačno reagirati. Jer društvo u kojem sedmogodišnjaci, umjesto igre i pjesme, promoviraju nasilje, mora priznati da ima ozbiljan problem.
