U trenucima patnje Božji odgovor je njegova blizina i njegov hod uz one koji trpe – istaknuo je papa Franjo primivši 2. ožujka 2024. u audijenciju grupu Talità Kum iz Vicenze, skupinu roditelja koji su izgubili dijete, s kojima je bio i poticatelj tog projekta, otac Ermes Ronchi. Sveti im je Otac uputio riječi utjehe koje je, zbog bronhitisa koji ga je pogodio posljednjih dana, pročitao njegov suradnik monsinjor Filippo Ciampanelli. Kod onih koji izgube dijete ne može se uporno pokušavati opravdati patnju, niti pribjegavati vjerskim teorijama – napomenuo je Papa. Potrebno je, naprotiv, oponašati Isusovo ganuće i suosjećanje pred boli, koje ga navodi da na vlastitom tijelu živi patnju svijeta.
Gubitak djeteta iskustvo je koje ne prihvaća teorijske opise te odbacuje banalnost vjerskih ili sentimentalnih riječi, sterilnih ohrabrenja ili prigodnih fraza, koje, iako su namijenjene utjesi, na kraju još više povrijede one koji se, poput vas, svakodnevno suočavaju s teškom unutarnjom borbom.
Molitva za dobivanje unutarnjeg mira
Bol zbog gubitka djeteta, neizdrživa i bez objašnjenja – napomenuo je papa Franjo – ostaje uhvaćena “za nit molitve”, vapaj upućen Bogu u svakom trenutku, koji ne rješava tragediju, nego je nastanjen pitanjima koja se ponavljaju; pitanjima zašto tugujemo za nenadoknadivim gubitkom, pitanjima koja pitaju gdje je Bog bio u tom trenutku i koja, u isto vrijeme, daju snagu da se ide naprijed i da se u molitvi pronađe utjeha.
Naime, nema ništa gore od stišavanja boli, stavljanja prigušivača na patnju, otklanjanja trauma bez suočavanja s njima, na što nas naš svijet, u žurbi i zaglušenosti, često navodi. Međutim, pitanje koje se kao vapaj uzdiže Bogu zdravo je. To je molitva. Ako nas potiče da kopamo po bolnom sjećanju i oplakujemo gubitak, ona ujedno postaje prvi korak zaziva i otvara nas primanju utjehe i unutarnjeg mira koje Gospodin uvijek daje.
Isus dijeli bol i patnju
Gospodin je blizu onih koji pate i dotiče njihovu tugu, hoda s onima koje je dotakla smrt, pružajući im ruku kako bi im pomogao ustati, briše suze umirujući da smrt nema posljednju riječ.
U patnji, prvi Božji odgovor nije govor ili teorija, nego njegov hod s nama, njegova blizina. Isus je dao da ga dotakne naša bol, išao je istim putem kao i mi i ne ostavlja nas same, nego nas oslobađa tereta koji nas pritišće noseći ga za nas i s nama.
Nada u uskrsnuće
Gospodin nas ne ostavlja bez utjehe – istaknuo je na kraju papa Franjo – a na suze i pitanja onih koji su u žalosti odgovara dajući sigurnost da On uzima za ruku djecu koje više nema kako bi im pomogao ustati, kao što čini s roditeljima koji pate, kako bi i oni čuli njegov poziv da ustanu, da ne gube nadu i ne gase radost življenja.
Lijepo je misliti da je vaše kćeri i vaše sinove, poput Jairove kćeri, Gospodin uzeo za ruku i da ćete ih jednog dana ponovno vidjeti, ponovno ćete ih zagrliti, moći ćete uživati u njihovoj prisutnosti u novom svjetlu, koje vam nitko neće moći oduzeti. Tada ćete križ vidjeti očima uskrsnuća, poput Marije i apostolā. Tu nadu, koja je procvjetala u uskrsno jutro, Gospodin sada želi posijati u vaše srce. Želim vam da ju primite, da učinite da raste, da ju čuvate usred suza. (kta/rv)
