Tog srpanjskog dana 15-godišnja tinejdžerica Shirley Reese stala je u red da kupi kartu za kino, a s njom je u redu čekalo još nekoliko djevojčica. Ali nijedna nije stigla do šaltera – policija ih je sve uhitila i odvela u zatvor, gdje su provele gotovo dva mjeseca, a da nitko od roditelja nije znao gdje su.
Kakav su to strašni zločin djevojčice napravile?
Njihov „grijeh” se sastojao u tome što su bile crne, a stale su u red pred šalterom za bijelce. Taj srpanj bio je srpanj 1963., a radnja se zbivala na američkom jugu, u gradiću Americus, savezna država Georgia, prostoru na kojem je ideološki još uvijek carevao Ku Klux Klan.
Djevojčice su sudjelovale na prosvjednom maršu protiv rasne segregacije, koji je organizirao Studentski nenasilni koordinacijski odbor (SNCC). Stoga su ciljano došle na bjelački šalter. Najstarija je imala 15, a najmlađa 12 godina. Bilo ih je ukupno petnaest (po nekim izvorima i više).
Odvedene su i zatvorene u okružnu javnu zgradu u 20-ak milja udaljenom gradu Leesburgu, koja je u doba Građanskog rata služila kao improvizirani zatvor. Djevojke su u toj zgradi provele zatočene dva mjeseca – uključujući i 28. kolovoza 1963., kada je Martin Luther King Jr. održao u Washingtonu glasoviti govor „I Have a Dream” – te su postale poznate kao „ukradene djevojke”.
Ovog tjedna CNN je objavio reportažu o njima, u sklopu koje je spomenuta zatočenica Shirley Reese – danas 75-godišnjakinja – u društvu CNN-ovih novinarki posjetila svoju nekadašnju tamnicu u Leesburgu, kako bi obilježile 60. godišnjicu uhićenja djevojaka.
– Bilo je prljavo. Tamo su bile neke deke s mrljama krvi – pokazala je Reese, promatrajući malu ćeliju.
Uvjeti u zatvoru bili su loši: uz nefunkcionalni WC, nije radio ni tuš, pa se djevojke nisu mogle kupati, a nisu imale ni krevete, već su spavale na betonskom podu. Dostava hrane i vode bila je minimalna: Reese je rekla da su ih svakodnevno „hranili hamburgerima”, te su omot od hamburgera „koristili kao toaletni papir”.
– Nedostajala mi je mama. Nedostajali su mi braća i sestre, dobra hrana moje majke – rekla je ovog tjedna za CNN još jedna od nekadašnjih zatočenica zatvora u Leesburgu, tada 13-godišnja Carol Barner Seay.
– Nismo mislili da ćemo ikada izaći – dodala je Reese.
Zatvorske vlasti nisu obavijestile roditelje o uhićenju njihove djece ili o mjestu gdje se nalaze, pa su djevojčice, među ostalim, bile prisiljene svih 60 dana ostati u odjeći koju su nosile kada su uhićene. Zatvor je bio okružen gustom šumom, a za ljetnih vrućina u ćeliji je bilo izuzetno vlažno. A kada bi pala noć, uronile bi u tamu ruralne Georgije.
– Nismo se mogli vidjeti. Dakle, znate, čujete puno šmrcanja i sličnih stvari, ali ništa, nitko nije mogao učiniti ništa – prisjećala se Reese.
Uza svu tu kalvariju, jedna od djevojaka – tada 15-godišnja Verna Hollis – nakon svakog jela je povraćala. Bila je trudna, a da to nije ni znala.
– Hollis tada nije znala da je trudna. Nismo znali, jer smo bili djeca – rekla je Reese u razgovoru za National Public Radio (NPR) u siječnju 2019. godine.
– Ako se ikome požalila, to je bilo ispod glasa Bogu, ali mi to nikada nismo čuli – dodala je Seay u istom razgovoru za NPR.
Verna Hollis umrla je 2017. u svojoj 69. godini, a godinu prije smrti nastupila je sa svojim sinom Josephom Jonesom – kojeg je, ne znajući, nosila u zatvoru u Leesburgu – u intervjuu za StoryCorps, gdje se prisjetila svojih zatočeničkih mjeseci.
– Bila sam uplašena i ljuta što se može postupati s ljudskim bićem onako kako su oni postupali s nama. Oboje smo mogli umrijeti tamo – rekla je tada Hollis.
U takvim okolnostima djevojčicama u zatvoru u Leesburgu utjehu je predstavljala svakodnevna zajednička molitva.
– Dakle, skupili bismo malo vremena i molili se. I onda bismo pojedinačno molili, pojedinačno plakali – rekla je Reese za CNN.
I konačno, jednog dana njihove molitve su uslišene: nakon otprilike mjesec dana zatočeništva pred zatvorom se pojavio bijeli mladić s fotoaparatom. Bio je to 21-godišnji fotograf SNCC-a Danny Lyon: studentska organizacija je doznala gdje se djevojčice nalaze, te je poslala svog fotografa da ih krišom snimi.
Reese i Seay dobro se sjećaju tog dana, iako je prošlo 60 godina:
– Došao je do zgrade, pitala sam ga: „Tko si ti? Kako se zoveš?” Rekao je: „Budi tiho!” Tada sam primijetila njegovu kameru. Rekla sam: „Slikaj me, upravo ovdje!” Znala sam da, ako je on tamo i slika, da će poslije otići nekamo – prisjeća se Reese.
A Seay se najviše sjeća kako je nepoznati fotograf djevojkama davao znak mira i ponavljao jednu jedinu riječ: sloboda.
– Ako ste živjeli segregaciju, rođeni u segregaciji, spavali odvojeno, jeli odvojeno, išli u crkvu odvojeno, sloboda vam je značila sve. Ne biste imali razloga koristiti tu riječ da ste bijelac. Ali ako si moje boje, značilo je puno. To je za nas bio znak da nam on neće učiniti ništa nažao – ispričala je Seay.
Kako navode novinarke CNN-a, fotografije koje je Lyon snimio toga dana „na prvi pogled djeluju radosno”, pa je zato nužan temeljiti pogled.
„Djevojke, koje još uvijek nose haljine što su ih obukle za prosvjed, smješkaju se u kameru kao da signaliziraju obiteljima koje ih očajnički traže da su dobro. Ali drugi pogled otkriva da su okružene rešetkama”, piše CNN.
SMIJEH IZA REŠETAKA
Taj je kontrast – nasmijana djeca u najboljoj nedjeljnoj odjeći, a iza rešetaka – privukao nacionalnu pozornost. Lyonove fotografije objavljene su u SNCC-ovim novinama The Student Voice, te su ih prenijele afroameričke novine diljem zemlje, pa ih je vidio senator iz New Jerseyja Harrison A. Williams, koji ih je unio u zapisnik Kongresa.
Uslijed negodovanja javnosti, djevojke su u rujnu oslobođene, a da nikada nisu bile optužene.
Međutim, priča o „ukradenim djevojkama (koje se u američkom tisku nazivaju i „Leesburg Stockade Girls”) odmah je bila zasjenjena brutalnim rasističkim zločinom na američkom jugu: istog tjedna kada su djevojčice iz Americusa puštene iz zatvora u Leesburgu, članovi Ku Klux Klana napali su baptističku crkvu u Birminghamu, Alabama, ubivši četiri djevojčice.
Ipak, „ukradene djevojke” ostale su simbol borbe protiv segregacije, te im je 2016. počast odao i Nacionalni muzej afroameričke povijesti i kulture Instituta Smithsonian, objavivši kako je „njihova uključenost pomogla da se omogući jedan od najvećih pravnih i društvenih napada na rasizam u 20. stoljeću – Zakon o građanskim pravima iz 1964. godine”.
„Leesburg Stockade Girls su nevjerojatan primjer ovih hrabrih, mladih boraca za slobodu. U konačnici, aktivizam tisuća afroameričke djece 1963. godine, uključujući Leesburg Stockade Girls, dao je zamah Maršu na Washington i doprinio donošenju Zakona o građanskim pravima”, objavio je Institut Smithsonian.
