Potresi u Turskoj i Siriji. Misteriozna svjetla koja su parala noćno nebo. Potresi u Hercegovini, Banovini i Zagrebu. Poplave. Pandemija COVID-a. Ruska invazija na Ukrajinu. Ratovi diljem svijeta. Prijetnje nuklearnim oružjem. Teroristički napadi. Migrantski valovi. Recesija. Inflacija. Neimaština… Živimo li mi to u vremenu apokalipse? Filozof, predavač, esejist, pjesnik i dramaturg Fabrice Hadjadj nam ne daje odgovor na to pitanje, ali nam pokušava dati odgovor kako se nositi sa svim tim zlom i nedaćama.
PIŠE: Miroslav VASILJ
U odličnoj knjizi Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme – za apostolat apokalipse piše kako „vjera u Boga uključuje vjeru u to da je biti rođen u ovakvo vrijeme i usred ovakva stradanja blagodat. Ona iziskuje svaku nadu koja nadmašuje svaku nostalgiju i svaku utopiju. Tu smo gdje jesmo, dakle Stvoritelj želi da budemo tu. Živimo u vrijeme bijede, dakle savršen je trenutak za milosrđe. Trebamo ostati gdje jesmo i biti sigurni da nismo mogli bolje proći. Ne trebamo se pouzdavati u budućnost ni žaliti za prošlošću, nego služiti Božjoj prisutnosti u svemu, otkriti Vječnoga u vremenitom, živjeti na zemlji ljubavi koja je već – anque es de noche, premda tama vlada – nebeska ljubav.“
Piše i o osobama preokupiranim svojim mobitelima, društvenim mrežama i statusima. „Da bi osobe hipnotizirane virtualnim i atomizmom mogle ponovno otvoriti svoj duh treba ih navesti da rade vlastitim rukama, sviraju glazbu, otešu kladu, uzgoje povrtnjak, otkriju da hrana ne niče čudesno na policama trgovina i trava ne raste pritiskom na tipku. Zahtjevnosti manualnog raspršuju priviđenja digitalnog.“
I u takvu virtualnom svijetu autor ističe kako je „ponovno otvaranje terasa pokazalo čovjeka žedna susreta oko stola umjesto preko Zooma ili Teamsa… Čovječnost se vraća, u svojoj ranjivoj i proslavljenoj puti. Što ima više dronova, više ćemo se diviti pticama. Što se proizvodi više robota na kotačima, zadivljenije ćemo susretati ljude koji hodaju. Što se više umrežujemo radi video-konferencija, to će nam se više okupljanje oko stola, kako bismo popili piće, doimati svetom pričešću.“
O pandemiji COVID-a i reakciji čovječanstva drži kako „tehnološka tvrđava nije uspjela zaustaviti nanometrijski virus… javne su vlasti bile u jednakoj neprilici kao i u doba Peloponeskog rata. Šarlatani i optužitelji profitirali su kao tijekom crne kuge. U Bergamu i Manausu, kao na kraju Lukrecijeva De natura rerum, više se nije znalo kamo smjestiti tijela žrtava. Posrijedi je povratak tragičnog bez sumnje, s povratkom ljudskoga. Ali također, ili točnije zbog toga, posrijedi je i povratak povijesti, osjećaj da nam naši predci još imaju što reći, da su stari ispred nas i da je naša stara Biblija zdenac zapečaćen (Pj 4,12) – iz koga uvijek iznova šiklja svježa voda.“
Pa nastavlja „vraćam se na ljubav u doba korone. Teraputska država tvrdila je da očituje ljubav služeći se dvjema parolama: distanciranje i očuvanje. Iz ljubavi prema našim starima bilo nam je zabranjeno posjetiti ih. Na kraju su umrli sami, čak i od napuštenosti, ne shvaćajući zašto. Njihov je lijes bačen u raku bez povorke, u tišini, jer se svako dostojno odavanje počasti moglo pretvoriti u cluster. Tako samo nazadovali spavši i ispod razine barbarstva.“
Ističe kako ulazimo u promjenu epohe povezanu s tehničkom revolucijom i sve češćim apokaliptičnim predviđanjima, a odgovor o nesreći, isčeznuću i posrnuću čovjeka nalazi u citatu Tome Akvinskog koji je jasan po tom pitanju: „Nada je ono što navodi čovjeka da se podvrgava pravilima.“ Hadjad tako poručuje „da tamo gdje nema nade ne može biti nikakva morala“.
Fabrice Hadjadj je rođen u židovskoj obitelji i ateistički odgojen. Obratio se na katoličanstvo i krstio u dobi od 27 godina. U svojem pisanju i predavanjima s velikom ozbiljnošću koja ne isključuje duhovitost zaokupljen je pitanjem Boga. Dobitnik je brojnih prestižnih nagrada. Autor je desetak knjiga. Član je Papinskog vijeća za laike.
Hadjadj nakon svega zaključuje „blagodat je u činjenici da smo rođeni u ovo tjeskobno vrijeme. Jer ako riječ apokalipsa ima značenje otkrivenja u katastrofi, riječ blagodat ima značenje neočekivane baštine usred najgorih predviđanja“.
