Više od 5100 mrtvih i deseci tisuća ozlijeđenih. Srušene zgrade, stambeni blokovi, cijela naselja. Gradovi kojih više nema. Mase ljudi koji na hladnoći i snijegu kopaju po ruševinama, tragajući za svojim susjedima, prijateljima, roditeljima, braćom i sestrama. Iza dva razorna potresa koja su u ponedjeljak pogodila južni dio Turske i sjeverozapad Sirije ostali su apokaliptični prizori i brojke koje lede krv u žilama i nemilo rastu iz sata u sat.
Razgovarali su novinari Jutarnjeg lista s hrvatskom odbojkašicom Mateom Ikić koja živi i igra u Gaziantepu, jednom od turskih gradova koji su teško pogođeni potresom. Igrom slučaja, Matea se u vrijeme potresa nalazila u Istanbulu gdje je s klubom igrala utakmicu, dok je njezin dečko Luka Piljan, kojeg smo također kontaktirali, bio u njihovu stanu u Gaziantepu te sve doživio iz prve ruke.
– Prvi me nazvao cimeričin dečko jer nije mogao dobiti nju. Probudio nas je njegov poziv u ranim jutarnjim satima, a nakon toga su nastupili teški stres i neizvjesnost. Pogledala sam na internetu i vidjela da je potres bio magnitude 7,8 po Richteru, a prvo što sam pomislila bilo je gdje je Luka – ispričala je Matea za Jutarnji list, pa nastavila:
– Bila je to vrlo stresna situacija, ali sam se odmah nakon toga čula s Lukom. On je bio u redu, rekao mi je da je uspio izaći iz stana s našim psom Cocom i da su u autu, na sigurnom, pa me to malo smirilo.
Nakon toga smo kontaktirali i Piljana kako bi nam iz prve ruke opisao sve što je proživio toga jutra, od 4 sata i 17 minuta kada se dogodio prvi potres pa nadalje.
– Iskočio sam iz kreveta, iz sna. Krevet i ormar su se brutalno pomicali, a sve je lupalo kao da mi je netko s bubnjevima u stanu. Otrčao sam u dnevnu sobu i nisam znao hoću li skočiti ispod stola ili stati ispod štoka. Kroz glavu mi je tada prošlo “džaba ti i stol i štok kad si na osmom katu”. Potres je trajao minutu i pol do dvije, a nakon toga sam se na brzinu obukao, uzeo psa sa sobom i istrčao van – kaže nam Luka pa dodaje:
– Dok sam čistio snijeg s auta, udario je drugi potres. Gledao sam kako mi se auto trese, a kad se smirila situacija, autom smo otišli na jednu poljanu i tamo smo nekoliko sati bili na sigurnom, daleko od svega. Sa mnom je bio prijatelj kojeg sam upoznao ovdje u Turskoj i čija djevojka igra u istom klubu kao i Matea te živimo u istom naselju i zajedno smo sve to prošli. Naše naselje, koje se nalazi u jugozapadnom dijelu grada, malo je novije i kvalitetnije napravljeno tako da je situacija u našem kvartu OK, ali je sjeverni dio grada u potpunosti razrušen.
Ispričao nam je naš sugovornik i kako je pokušao izaći iz Gaziantepa, odnosno pridružiti se djevojci (koja je u međuvremenu doputovala u Ankaru, op. a.), ali njegov pokušaj nije uspio zbog posljedica potresa, u prvom redu devastirane prometne infrastrukture.
– Oko podneva smo odlučili krenuti prema Ankari, no kako smo prilazili gradovima koji su najteže pogođeni potresom, poput Kahramanmaraşa i, osobito, Nurdağija, vidjeli smo da su oni gotovo u potpunosti srušeni. Rekao bih da je 70 posto zgrada u tim gradovima srušeno, a ovih 30 posto je toliko nakošeno da je samo pitanje vremena kad će se srušiti. Nisam bio ni svjestan kolike su posljedice potresa dok nisam vidio stanje u Nurdağiju, koji je srušen praktički do temelja – iznosi nam Luka potresna svjedočanstva iz prve ruke, pa dodaje:
– Gledaš i ne možeš vjerovati što prolaze ti ljudi tamo. Stoje na tim ruševinama, pomiču kamenje i pokušavaju izvući one koji su zarobljeni ispod. Užas. Vozili smo se, gledali i plakali.
S obzirom na to da su ceste i nadvožnjaci također urušeni, on i njegov prijatelj na kraju su se odlučili vratiti u Gaziantep. Predsjednik odbojkaškog kluba u kojem igraju njihove djevojke osigurao je obiteljima igračica i svim radnicima smještaj u prostorima svoje tvrtke.
– Nalazimo se na periferiji grada, u industrijskoj zoni. Ovdje imamo sve što trebamo. Imamo gdje spavati, imamo tople obroke i dobro nam je. Sinoć smo ovdje spavali i ostat ćemo vjerojatno još dva-tri dana dok se sve ne smiri i dok se situacija u prometu ne popravi. Vrijeme nam također ne ide naruku, hladno je i već pet dana pada snijeg, ali čekamo da se sve smiri kako bismo mogli krenuti prema Ankari. To nam je trenutačno nekakav plan.
