Iako žene češće govore o svojim psihičkim krizama i češće pokušavaju samoubojstvo, podaci o broju samoubojstava u Bosni i Hercegovini pokazuju da gotovo četiri od pet osoba koje izvrše suicid čine muškarci. Psihijatrica i psihoanalitička psihoterapeutkinja dr. sc. Aneta Sandić upozorava da je riječ o ozbiljnom javnozdravstvenom problemu te da iza tog nesrazmjera stoje neprepoznata depresija, stigma i izostanak pravovremene pomoći.
Podaci Agencije za statistiku BiH o nasilnim smrtima za period od 2020. do 2024. godine pokazuju da je u Bosni i Hercegovini tijekom pet godina evidentirano 1.644 samoubojstva. Od tog broja 1.272 izvršioci su bili muškarci, a 372 žene, što znači da su muškarci činili oko 77 posto svih smrtnih slučajeva uzrokovanih suicidom.
Isti omjer potvrđuju i podaci koje su Feni dostavila entitetska Ministarstva unutarnjih poslova, kao i Policija Brčko distrikta BiH.
Tijekom 2025. godine, na području Federacije BiH evidentirana su 144 samoubojstva. Po polnoj strukturi muškarci su izvršioci u 110 slučajeva, a žene u 34 slučaja. Promatrano po dobnoj strukturi, najviše samoubojstava je izvršeno u dobi između 50 i 80 godina života.
Na području Republike Srpske u istoj godini evidentirano je 131 samoubojstvo, od čega su 101 počinile osobe muškog, a 30 osobe ženskog pola. Od ukupnog broja evidentiranih samoubojstava, 17 su počinile osobe starosti od 40 do 50 godina, 22 osobe starosti od 50 do 60 godina, dok je 70 osoba bilo starije od 60 godina.
Kada je u pitanju Brčko distrikt BiH, ukupan broj evidentiranih samoubojstava u istom periodu je sedam, a svih sedam samoubojstava počinili su muškarci.
Dr. sc. Aneta Sandić u razgovoru za Fenu upozorava da se iza ove statistike o znatno većem broju samoubojstava među muškarcima krije “tiha” muška patnja koja se odvija daleko od očiju javnosti. Kako je pojasnila, stručnjaci ovaj nesrazmjer nazivaju “rodni paradoks suicidalnosti”.
- Žene češće pokušavaju samoubojstvo i češće govore o svojim krizama, dok muškarci znatno češće umiru od suicida. Jedan od razloga je to što muškarci češće posežu za smrtonosnijim sredstvima i rjeđe ostavljaju prostor da im neko na vrijeme priskoči u pomoć. Iza toga najčešće stoji patnja koja je dugo bila skrivena i koju nitko, pa ni sam muškarac, nije na vrijeme imenovao – kaže Sandić.
Govoreći o uzrocima takvih tendencija, istakla je da joj je kroz dugogodišnju kliničku praksu i profesionalno iskustvo obrazac potpuno jasan te da muškarci znatno rjeđe i kasnije traže stručnu pomoć nego žene.
- Žene imaju razvijeniju emocionalnu pismenost i lakše riječima izražavaju tugu i tjeskobu, dok je muškarac na ovim prostorima od djetinjstva odgajan uz rigidan narativ da “muškarci ne plaču”, da je pokazivanje slabosti sramota te da se problemi rješavaju “stisnutih zuba”. Zbog tog pritiska i straha od stigme muškarci dolaze psihijatru ili psihoterapeutu tek kada se njihove obrane potpuno uruše. Tada su već u fazi teške kliničke depresije ili duboke krize. Ne dolaze na prve znakove iscrpljenosti, već tek kada više ne mogu funkcionirati, što liječenje čini kompleksnijim, težim i dužim – naglasila je.
Psihijatrica upozorava da je jedna od najvećih zabluda okoline očekivanje da depresivna osoba, posebno muškarac, mora izgledati tužno ili često plakati. Depresija kod muškaraca, pojašnjava ona, vrlo često se manifestuje kroz “maskirane” simptome koje porodica ne prepoznaje kao psihički problem, već ih pripisuje “teškom karakteru” ili nervozi.
- To su kronična razdražljivost, cinizam i izlivi bijesa zbog sitnica, bijeg u posao kojim se pokušava utišati unutrašnji glas, pojačano konzumiranje alkohola, kockanje ili uzimanje sedativa na svoju ruku. Time oni pokušavaju otupiti unutrašnji očaj. Tu su i različiti oblici rizičnog ponašanja poput brze vožnje, sklonosti sukobima i nemara prema vlastitom zdravlju – ističe dr.sc. Sandić.
Kada je riječ o životnim okolnostima koje mogu predstavljati okidač za ozbiljne psihičke krize, psihijatrica napominje da je muški identitet u bh. društvu tradicionalno snažno povezan s ulogom hranitelja obitelji i oslonca. Zbog toga, kako je pojasnila, financijski slom, gubitak zaposlenja ili razvod braka često ne predstavljaju samo ekonomski ili emotivni gubitak, već i gubitak osjećaja smisla te ozbiljan udar na samopoštovanje.
- Kod muškaraca starijih od 60 godina to su odlazak u penziju i gubitak dnevne rutine, bolest, usamljenost i osjećaj da su obitelji teret, a sve to zajedno stvara turoban i mučan osjećaj bezizlaznosti – naglašava Fenina sugovornica.
Sandić napominje da obitelj i bliski ljudi mogu prepoznati upozoravajuće znakove, ali samo ukoliko promjene u ponašanju ne budu olako objašnjavali svakodnevnim stresom ili godinama života. Kao zabrinjavajuće izdvojila je izjave poput “bilo bi vam lakše bez mene”, “uskoro me nećete morati trpjeti”, kao i svaki iskaz kojim osoba dovodi u pitanje vrijednost vlastitog života.
Upozorila je i na naglo sređivanje osobnih poslova, vraćanje dugova, poklanjanje dragih predmeta, pisanje oporuke ili neobično “zatvaranje krugova” s prijateljima.
- Posebno treba obratiti pažnju kada osoba koja je sedmicama bila u teškoj depresiji, nesanici i nemiru odjednom postane potpuno mirna, jer i ta nagla mirnoća može biti znak da je kriza dostigla vrhunac i da je donesena odluka da se okonča vlastiti život. Osobu treba otvoreno pitati kako je, ne ostavljati je samu i odmah potražiti stručnu pomoć – istakla je.
Uz zaključak da mentalno zdravlje muškaraca ne smije biti tretirano kao privatna stvar niti kao znak slabosti, već kao ozbiljan javnozdravstveni problem, istakla je da je suicidalna kriza prolazna i da se može liječiti.
- Razbijanje tabua o psihijatrijskoj medikaciji i prepoznavanje prikrivenih znakova patnje na vrijeme doslovno spašava ljudske živote – podvukla je dr.sc. Sandić.
Posljednji podaci Eurostata pokazuju da je u Europskoj uniji tokom 2023. godine 48.370 osoba izvršilo samoubojstvo, a muškarci su činili 76,4 posto svih smrtnih slučajeva.
Odnos broja samoubojstava i prosječnog broja stanovnika iznosio je 16,9 na 100.000 muškaraca, dok je kod žena iznosio pet na 100.000 stanovnica.
Broj ukupno evidentiranih smrtnih slučajeva uslijed samoubojstva na 100.000 stanovnika bio je najveći u Litvaniji (18,8), Sloveniji (16,4) i Mađarskoj (16,1). Nasuprot tome, najniže stope zabilježene su na Cipru (3,5), u Grčkoj (4,3) i Malti (5,5).
Europska komisija je 2023. usvojila Sveobuhvatni pristup mentalnom zdravlju, kojim je mentalno zdravlje postavljeno među prioritete javnih politika EU. U okviru tog plana predviđene su i posebne inicijative za prevenciju suicida, rano prepoznavanje rizika i smanjenje stigme povezane s mentalnim poremećajima.
EU provodi i kampanju#InThisTogether, čiji je cilj podizanje svijesti o mentalnom zdravlju, poticanje građana da otvoreno razgovaraju o psihičkim problemima i smanjenje stigme zbog koje mnogi ne traže pomoć na vrijeme.
Povodom Svjetskog dana prevencije suicida (10. rujna), institucije EU redovno upozoravaju na problem samoubojstava i pozivaju države članice, zdravstvene sisteme i civilno društvo da više ulažu u prevenciju, edukaciju i podršku osobama u riziku.
EU kroz program EU4Health financira projekte prevencije suicida, uključujući program BIZI, koji obučava nastavnike, socijalne radnike, policijske službenike i druge osobe da prepoznaju znakove suicidalnog ponašanja i pruže početnu podršku osobama u krizi.
