U Drvaru, gradiću u jugozapadnoj Bosni sutra će biti posvećena nova župna crkva sv. Josipa, koja za tamošnje malobrojne Hrvate predstavlja mnogo više od vjerskog središta – simbol je zajedništva, nade i želje za ostankom u kraju u kojemu je hrvatska zajednica kroz stoljeća iščezavala i ponovno se rađala.
Drvar je jedno od onih mjesta koja se na karti čine blizu, a u životima ljudi često ostanu daleko od pogleda. Smješten u jugozapadnoj Bosni, između planina i šuma, desetljećima je živio od drvne industrije.
U bivšoj državnoj zajednici bio je jedan od onih gradova koji su u svome nazivu imali ime lidera Josipa Broza Tita. Najčešće ga se međutim povezivalo s Titovom špiljom u kojoj se skrivao za vrijeme njemačkog desanta iz svibnja 1944.
No, iza te poznate povijesne slike je priča o ljudima koji su se u ovaj kraj doselili nakon rata, pokušali ondje izgraditi dom, a zatim gledali kako njihova zajednica polako odumire.
U subotu će banjolučki biskup Željko Majić predvoditi posvetu nove župne crkve sv. Josipa. Hrvatska vlada je za projekte Banjolučke biskupije, uključujući gradnju crkve u Drvaru, odobrila ukupno 405.000 eura tijekom 2024. i 2025. godine, od čega je 115.000 eura iz 2024. bilo izričito namijenjeno drvarskom projektu.
Naseljavanje pa iseljavanje
Župa u Drvaru ove godine obilježava 120 godina od osnutka. Istodobno bilježi se još jedan jubilej, tri desetljeća obnove crkvenog života neposredno nakon zadnjeg rata u BiH.
Do vlastite crkve hrvatska katolička zajednica u Drvaru je stigla dugim putem tijekom kojega je bilo osporavanja, negiranja sudskih odluka, zabrane lokalnih vlasti. Mise su godinama slavili u nekadašnjem Sokolskom domu u središtu grada, poslije poznatom kao Dom Partizan, čekajući prostor u kojem će se moći okupljati i moliti.
Za Stjepu Vukančića, jednoga od hrvatskih političkih veterana koji je u Drvar došao 1995. godine, sjećanje na prve poslijeratne godine još je živo. Prognani Hrvati naselili su Drvar iz čak 48 gradova Bosne i Hercegovine, ali uglavnom iz središnje Bosne. U jednom ih je trenutku, procjenjuje, bilo oko šest tisuća. Danas ih je, kaže, ostalo petstotinjak.
S tom brojkom slaže se i don Davor Klečina, drvarski župnik koji skrbi i za katolike u Bosanskom Grahovu, Bosanskom Petrovcu i ugašenoj župi Krnjeuša.
Poslijeratna očekivanja bila su velika. Drvar se promatrao i kao važno hrvatsko uporište u zapadnoj Bosni, kao zaleđe Knina, s kojim je povezan zemljopisno i povijesno.
Njegov je položaj bio važan i tijekom vojnih operacija 1995. godine. U operaciji Ljeto ’95., krajem srpnja, zauzeto je Bosansko Grahovo, čime su hrvatske snage izbile na prilaze Kninu. U rujnu je u operaciji Maestral, u kojoj su sudjelovale Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane zauzet i Drvar. A Srbi su posve napustili ovaj gradić.
Nakon rata u grad su stizali raseljeni Hrvati iz drugih dijelova BiH, s nadom da će ondje moći početi novi život.
U tim prvim godinama trebalo je početi gotovo od početka. Ljudi su tražili stanove i posao, okupljali se oko nogometnog kluba, osnivali kulturnu udrugu Hrvatski pleter i pokušavali organizirati društveni život. Mnogi su se skrasili, zasnovali obitelji i Drvar počeli doživljavati kao svoj grad. Nedugo nakon toga srpske obitelji počele su se vraćati na prijeratna ognjišta. Česti su bili sukobi dviju zajednica.
Hrvati su s vremenom počeli napuštati ovaj grad. Najprije pojedinačno, a onda u sve većem broju. I ne samo zbog međunacionalnih napetosti koje su tada bile česte. Hrvatska i druge europske zemlje postale su nova adresa za one koji ondje nisu mogli pronaći sigurnost i perspektivu.
Povijest
Katolička prisutnost na drvarskom području mnogo je starija od današnje župe. Prema riječima don Davora Klečine, arheološki nalaz s lokaliteta srednjovjekovne katoličke crkve – ulomak oltarne pregrade s motivima starohrvatskog pletera – datiran je u 9. stoljeće. Taj nalaz svjedoči o katoličkoj prisutnosti u ovom kraju prije više od tisuću godina.
Današnja župa sv. Josipa osnovana je 1906. godine, u vrijeme kada se Drvar razvijao kao industrijsko središte. Bavarski poduzetnik Otto Von Steinbeis pokrenuo je drvnu industriju, a razvoj pilana i uskotračne željeznice privukao je radnike iz različitih dijelova Austro-Ugarske, među njima i katolike. Uz industriju je rastao i grad.
Razvoj povijesti za Hrvate katolike ovdje je nekoliko puta prekidan. Nakon osmanskog osvajanja katoličko hrvatsko stanovništvo u ovim je krajevima gotovo nestalo, a praznina je trajala stoljećima. U vrijeme Austro-Ugarske ponovno su se naseljavali katolici, među njima i Hrvati.
Drugi svjetski rat donio je nova stradanja. Katoličko stanovništvo zapadne Bosne teško je stradalo potkraj srpnja 1941. godine, ubijen je i drvarski župnik Waldemar Maximilian Nestor zajedno s drugim vjernicima. Njih su na putovanju vlakom iz Knina prema Drvaru pobili srpski pobunjenici koji će se kasnije profilirati kao četnici.
Nakon rata stara je Katolička crkva srušena 1949. godine.
Kada su u Drvar stigli prognani Hrvati 1996. godine obnovljen je i vjerski život. Bez crkve. Mise su se održavale u nekoliko improviziranih prostora. Vjernici su okupljali dok su trajala nastojanja da dobiju novu crkvu.
Skladni odnosi Hrvata i Srba
Za ljude koji su u međuvremenu zasnovali obitelji i ostali živjeti u Drvaru, subotnja posveta zato nije tek jedan od događaja u župnom kalendaru. U njoj su i godine čekanja, sjećanje na one koji više nisu tu i nada da će mjesto okupljanja ostati živo.
„Ova je crkva znak da Hrvati ovdje ipak imaju svoje mjesto i svoju opstojnost. Oni žele ovdje ostati i dijeliti ovaj grad s drugima”, kaže župnik Klečina.
Brojke međutim, pokazuju koliko se Drvar promijenio. Na popisu iz 2013. godine imao je 7036 stanovnika, među kojima 552 Hrvata i 6420 Srba. Procjena Federalnog zavoda za statistiku za sredinu 2024. iznosila je 5493 stanovnika ukupno. Novija procjena ne donosi nacionalnu strukturu, ali pokazuje da se grad nastavio prazniti.
Unatoč teškoj prošlosti i različitim sjećanjima na ratove odnosi Hrvata i Srba u današnjem Drvaru razmjerno su skladni, svjedoče Vukančić i Klečina.
Župnik Klečina kaže da među njima ne postoje veći međunacionalni problemi te da se ljudi, bez obzira na nacionalnost, suočavaju sa sličnim brigama. Nedostatak posla, nesigurnost i odlazak mladih pogađaju cijelu sredinu.
„Hrvati ovdje žele živjeti zajedno s drugima. Dijelimo zajedničku sudbinu i zajedničke probleme”, kaže župnik.
Vukančić također smatra da bi ljudima koji su ostali trebalo omogućiti bolje uvjete za život i veću potporu institucija. Dok mladi Hrvati odlaze prema Hrvatskoj, a Srbi prema Republici Srpskoj i Beogradu, Drvar gubi stanovnike neovisno o tome kojoj nacionalnosti pripadaju.
Od subote će nova crkva svjedočiti hrvatsku, katoličku prisutnost u Drvaru. U gradu čije su nacionalne i vjerske zajednice nestajale i ponovno se rađale.
