Frano Yehuda Kolonomos Martinčević uputio je drugo pismo v.d. visokog predstavnika u BiH Louisu J. Crishocku. Objavio ga je i na mrežama. Prenosimo ga u cijelosti:
Poštovani gospodine Crishock,
srpnja 2026. uputio sam Vam otvoreno pismo naslovljeno „Hoće li bonske ovlasti progledati ondje gdje je Christian Schmidt zažmirio, nad komemoracijama imama njemačke SS divizije ‘Handžar’?“
U tom sam pismu posebno upozorio na nagradu „Kasim-ef. Mašić“ Muftijstva travničkog. Napisao sam da ona nije novost, nego redovita institucionalna praksa, te postavio pitanje po kome Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini naziva svoja javna priznanja i koga time predstavlja kao uzor novim naraštajima.
Od tada su prošla dva mjeseca. Odgovor nisam zaprimio. Praksa se, međutim, nastavila.
Dana 7. rujna 2026. Muftijstvo travničko ponovno je objavilo javni natječaj za nagradu „Kasim-ef. Mašić“, ovoga puta za mektebsku 2025./2026. godinu. Zato Vam se obraćam drugim otvorenim pismom.
Od mojega prvog pisma dodatno sam proučio povijesnu i institucionalnu dokumentaciju. Ona pokazuje da se ovdje ne radi samo o ponavljanju jednoga naziva. Riječ je o dugotrajnoj i formaliziranoj institucionalnoj praksi koja otvara pitanje kriterija prema kojima se u današnjoj Bosni i Hercegovini javna priznanja povezuju s osobama čije su biografije dokumentirano vezane uz nacističke vojne formacije.
Antifašistički kriterij već je postavljen
Damir Arnaut je 26. studenoga 2020. Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine podnio zastupničku inicijativu kojom je od nadležnih institucija entiteta, županija i općina u svim dijelovima Bosne i Hercegovine zatraženo da zamijene nazive ulica, trgova, parkova, škola i drugih javnih površina i ustanova koje nose imena osoba ili organizacija koje su surađivale, pripadale ili na drugi način djelovale na strani ili u koordinaciji s okupacijskim nacističkim ili fašističkim snagama, odnosno takve snage javno podržavale ili opravdavale.
Kriterij nije bio postavljen prema nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti. U obrazloženju inicijative zajedno su navedeni Mile Budak, Draža Mihailović, Jure Francetić, Mustafa Busuladžić, Husein Đozo i niz drugih osoba.
Zastupniički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine tu je inicijativu usvojio na svojoj 15. sjednici, održanoj 11. siječnja 2021.
U obrazloženju inicijative navedeno je da bi njezino usvajanje poslalo poruku da Zastupnički dom osuđuje svaki oblik kolaboracionizma s nacističkim i fašističkim režimima iz Drugoga svjetskog rata, uključujući njihove apologete. Kao vrijednosti kojima bi takav pristup trebao pridonijeti navedeni su suživot, humanizam, demokratske i europske vrijednosti te odbacivanje revizionizma.
To je važna polazna točka jer otvara pitanje koje je šire od formalnog dosega jedne parlamentarne inicijative:
Ako ime osobe povezane s nacističkim ili fašističkim snagama nije prihvatljivo kao naziv škole, ulice, druge javne ustanove ili površine, postavlja se pitanje koji se kriterij primjenjuje kada se isto ime koristi za institucionalno priznanje koje se dodjeljuje iz godine u godinu.
Što znanstvena literatura kaže o Kasimu Mašiću
U prvom pismu upozorio sam Vas na presudu Vojnog suda iz 1945. godine protiv Kasima Mašića. Naveo sam i da je dokument danas dostupan u prijevodu na njemački jezik.
Međutim, Mašićev slučaj nije dokumentiran samo tom presudom.
Povjesničarka Sabina Ferhadbegović, koja je velik dio svoje akademske karijere provela na njemačkim sveučilištima i istraživačkim institucijama, u znanstvenom radu „Vor Gericht. Die Soldaten der Handschar-Division im Nachkriegsjugoslawien“ detaljno se bavila poslijeratnim procesuiranjem pripadnika divizije „Handžar“.
Ferhadbegović navodi da je Mašić 1943. pristupio diviziji „Handžar“ i postao divizijski imam, nakon što je završio odgovarajuću obuku u Njemačkoj. Navodi i njegovo sudjelovanje u novačenju za diviziju.
Prema njezinu prikazu sudskog predmeta, kao posebno otegotnu okolnost sud je cijenio činjenicu da je Mašić ostao uz SS diviziju „Handžar“ do samoga kraja te da je odvraćao vojnike koji su namjeravali dezertirati i prijeći partizanima.
Ferhadbegović nadalje navodi da je Mašić osuđen na 13 godina zatvora i sedam godina oduzimanja političkih i pojedinih građanskih prava, da je presuda potvrđivana u kasnijim revizijama te da je 13 godina proveo u zatvoru u Zenici.
Navodi također da su njegovi zahtjevi za pomilovanje odbijani uz obrazloženje da je u zatvoru širio neprijateljsku propagandu, poticao nacionalnu mržnju i svojim neprijateljskim stavom utjecao na druge zatvorenike.
Za današnje pitanje posebno je značajan još jedan podatak iz istoga znanstvenog rada. Ferhadbegović je još 2010./2011. godine, u fusnoti uz Mašićev slučaj, zabilježila da počasna plaketa za najboljeg imama na području Travnika nosi Mašićevo ime. Time znanstvena literatura daje i vremensku dimenziju kontinuitetu na koji sam upozorio već u svojem prvom pismu upućenom Vama.
Od počasne plakete do pravilnika
U međuvremenu ta praksa nije nestala.
Naprotiv, nagrada „Kasim-ef. Mašić“ dobila je svoj pravilnik, kojim se uređuju kriteriji, uvjeti i način njezine dodjele.
To je institucionalno važna razlika.
Kada se ime neke povijesne osobe pojavi na jednom događaju, može se govoriti o pojedinačnoj odluci organizatora.
Kada institucija donese poseban pravilnik kojim uređuje nagradu koja nosi to ime i predviđa njezino redovito dodjeljivanje, ime postaje dio njezina institucionalnog sustava priznanja.
A zatim dolazimo do 7. rujna 2026.
Toga dana Muftijstvo travničko ponovno objavljuje javni natječaj za nagradu „Kasim-ef. Mašić“, za mektebsku 2025./2026. godinu.
Dakle, kronologija više nije nejasna:
2010./2011. – znanstvena literatura već bilježi priznanje za najboljeg imama travničkog područja koje nosi Mašićevo ime.
- – Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH usvaja inicijativu zasnovanu na načelu uklanjanja imena osoba povezanih s nacističkim i fašističkim snagama iz naziva javnih prostora i ustanova.
Nagrada „Kasim-ef. Mašić“ u međuvremenu se institucionalno uređuje pravilnikom.
- rujna 2026. – ponovno se raspisuje javni natječaj pod njegovim imenom.
Ta kronologija pokazuje kontinuitet institucionalne prakse na koji sam upozorio već u prvom pismu.
Od prvog pisma do drugog
Gospodine Crishock,
kada sam Vam 10. srpnja 2026. poslao prvo otvoreno pismo, već sam Vam skrenuo pozornost na nagradu „Kasim-ef. Mašić“, njegovu pripadnost 13. SS
diviziji „Handžar“ i presudu iz 1945. godine. U prvom sam pismu nagradu opisao upravo kao redovitu praksu Muftijstva travničkog.
Odgovor nisam zaprimio.
Iz činjenice da odgovor nisam zaprimio ne zaključujem da OHR predmet nije razmatrao, jer ne mogu znati što se događalo unutar Vašega Ureda.
Mogu, međutim, utvrditi ono što je javno vidljivo:
prvo pismo poslano je 10. srpnja 2026.; novi javni natječaj za nagradu „Kasim-ef. Mašić“ objavljen je 7. rujna 2026.
Zbog toga ovo drugo pismo nije samo ponavljanje prvoga.
Ono postavlja pitanje što se događa nakon što je Ured visokog predstavnika izravno upozoren na ovakvu praksu, a ona se nastavi.
Jedan kriterij
Ne tražim da se povijest Kasima Mašića određuje političkim dekretom.
Za njegovu biografiju postoje dokumenti, presuda i znanstvena literatura. O njihovoj vrijednosti i povijesnom kontekstu može se raspravljati argumentirano i na temelju izvora.
Pitanje koje Vam postavljam odnosi se na današnje institucije.
Ako Bosna i Hercegovina prihvaća načelo da osobe povezane s nacističkim i fašističkim snagama ne trebaju biti javno afirmirane kroz nazive njezinih institucija i javnih prostora, onda je legitimno pitati kakav se standard primjenjuje kada se njihova imena koriste za institucionalna priznanja.
Zato Vas, kao obnašatelja dužnosti visokoga predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, molim za odgovor na dva konkretna pitanja:
Koji kriterij OHR smatra primjerenim kada institucije u današnjoj Bosni i Hercegovini javna priznanja nazivaju po osobama čije su biografije dokumentirano povezane s nacističkim ili fašističkim vojnim formacijama?
Treba li se takav kriterij primjenjivati jednako, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili institucionalnu pripadnost osobe čije se ime javno afirmira?
Jer upravo je jednakost kriterija ono što razlikuje univerzalno načelo od selektivne politike sjećanja.
Prvo pismo bilo je upozorenje.
Ovo drugo je molba za jasan institucionalni odgovor.
S poštovanjem,
Frano Yehuda Kolonomos Martinčević
