Sergej Jakirović posljednjih mjeseci ispisuje možda i najljepše poglavlje svoje trenerske karijere. S Hull Cityjem je izborio ulazak u Premiership, potom je upisao veliku pobjedu protiv Manchester Uniteda, a novu potvrdu odličnog rada dobio je i prolaskom u sljedeću rundu Carabao Cupa nakon pobjede protiv Stokea.
Portal Reprezentacija.ba u ekskluzivnom je razgovoru s njegovim ocem Enverom donio i onu manje poznatu, obiteljsku stranu priče o Sergeju Jakiroviću.
Intervju prenosimo u cijelosti:
“Tri generacije uz nogomet. Ali kada slušate Envera, brzo shvatite da mu danas rezultati znače mnogo manje od ljudi. Posebno onih kojih više nema.
– Ma, malo sam u tuzi u posljednje vrijeme. Točnije, otkako sam ostao bez supruge koja mi je bila sve. Na njoj su bila četiri stuba kuće. Bili smo 50 godina u braku…, priča Enver Jakirović na početku razgovora s Arminom Pašićem za Reprezentacija.ba portal.
Zbog nje nije otišao ni na Wembley slaviti Hullov plasman u elitu. Nije mu bilo do toga.
– Zbog toga nisam išao ni na Wembley. I Sergej je bio vezan za nju. Ona je živjela za njegovu karijeru, sve je pratila. Kada je preminula, Sergej je bio u Dinamu, imao je utakmicu i pitao me: ‘Stari, šta ću, šta da radim?’ Rekao sam mu: ‘Ništa, sine. Vratiti je ne možemo. Profesionalac si. Idi u Rijeku, pobijedi i prvak si.’
Takav je Enver. I u najtežim trenucima govori jednostavno. Bez velikih rečenica. Možda zato što je kroz život naučio da neke stvari jednostavno moraš prihvatiti. Danas, iako je više od šest desetljeća u nogometu, gotovo da ga nema na stadionima.
– Ja sam u nogometu dugih 60 godina, nije to malo. Pratim sve, stalno se Sergej i ja čujemo, razmjenjujemo mišljenja… Ali, vjerovali ili ne, ni na jednoj utakmici nisam bio. Ni Zrinjskog, ni Rijeke, ni Dinama, kamoli sada u Engleskoj.
Onda se nasmije i kaže:
– Rekao sam mu: ‘Kupi mi veliki televizor, ja ću od kuće to polako.’ To je sve iza mene. Rekao sam već, najviše je to zbog smrti supruge. Kad nisam na Wembley otišao, šta ću sad… Nemam volje. Ne bi me netko topom mogao natjerati.
Od Mostara do Metkovića
Enver je rođen u Mostaru, u Starom gradu, gdje se i danas nalazi porodična kuća Jakirovićevih. Kao dječak stao je na gol Veleža. Do 18. godine branio je za mostarski klub, a onda je s Vahidom Halilhodžićem otišao na posudbu u Metković, u Neretvu. Vaha se vratio u Velež. Enver je ostao. I tu se dogodila ona životna slučajnost koja će mu promijeniti sve.
– Čujte, mene su u Metkoviću svi prihvatili, zavoljeli su me, a i ja njih. Tu sam se oženio, stvorio obitelj, stekao prijatelje, dobio posao i stan. U ono vrijeme to je bila velika stvar i za mnoge poznatije igrače. I ja sam bio zadovoljan.
Osam godina bio je reprezentativac amaterske reprezentacije Hrvatske, a jedno vrijeme i njen kapetan u periodu Zorislava Srebrića. Bio je i dio sjajne generacije Brotnja koja je osvojila naslov prvaka i igrala europska natjecanja pod okriljem UEFA-e. Radio je kao trener golmana i tada se zbližio s Blažom “Bakom” Sliškovićem. Kasnije će upravo Baka imati važnu ulogu u priči o Sergeju.
– Baka ga je pratio u Bugarskoj, tamo je ostvario najveće uspjehe što se tiče igračke karijere i pozvao ga je. Eto, ostalo je upisano da je odigrao pet utakmica za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Enver o njegovom putu govori bez imalo potrebe da sebi pripisuje zasluge.
– On je svoj. Nisam ga silio ni na šta. Po prirodi je takav da će vas saslušati svakoga, klimnuti glavom, govoriti ‘okej, okej’, ali na kraju je on taj koji donosi odluku. Svoje znanje baš i ne odaje. Sa svojim suradnicima to uklapa. Jednostavan je, a kaže da su takvi i ovi poznati treneri u Engleskoj. Ma, zašto biti drugačiji? Ili si čovjek ili nisi.
Enver dobro zna koliko je Sergejev put bio dug. Zato danas posebno cijeni ono što se događa u Engleskoj.
– Tko zna bi li danas uopće bio u Engleskoj da se nije odlučio za Kayserispor nakon odlaska iz Dinama. Trebao je najprije na Cipar ići, pregovarali su, ali je u posljednji čas odlučio za Kayserispor. Tako je zapao za oko sadašnjem gazdi Hulla, koji je također iz Turske.
Nije sve, naravno, uvijek bilo tako lijepo.
– Ma, svašta smo prošli mi.
Jedna od težih uspomena dogodila se 1979. godina kada im se zapalio stan.
– Uzeo sam tada trogodišnjeg Sergeja i skočio s njim s drugog kata. Da, ne šalim se.
Sjeća se i vremena kada je Sergej otišao igrati u Slovačku, u Spartak.
– Jedva sam skupio pare da kupim kartu za avion. Sve što je napravio, napravio je svojim radom i zato su plodovi danas posebno slatki.
Osim Sergeja, Enver i Jelena imali su još dvoje djece – kćerku Petru, koja živi u Splitu, i sina Tea, nekadašnjeg golmana.
– Jedan period je Teo bio čak sa Srnom u Šahtaru. Strašan je potencijal bio. I sad s 45 godina komotno može na gol negdje.
Treća generacija
A onda je stigao Leon. Nije golman kao djed. Nije veznjak kao otac. Stoper je. O njemu govori s onom posebnom vrstom ponosa.
– Dobar je momak, ima glavu dobru… Igra za U19 reprezentaciju Hrvatske, u Interu je. Bože, da ga zdravlje posluži, a čut će se svakako i za mlađeg Matiju, koji je golman u Dinamu“, govori Enver.
Enver svoj grad nije zaboravio. Kada je u prilici, posjeti mezarje svojih roditelja, a sestra mu i dalje živi tamo. Ali Metković je njegov život. Tu je upoznao Jelenu. Tu su dobili djecu. Tu je radio. Tu je proveo rat, godinu i po dana vozeći sanitet i, kako sam kaže, spašavajući ljude.
– U ratu sam godinu i pol dana vozio sanitet, spasio ljudi i ljudi. Nigdje nisam vrata zatvorio, a sve to zbog obitelji, djece svoje. Sve sam radio za njih, dodaje.
Možda je zato i danas, nakon svih ovih godina, teško na prvi pogled shvatiti tko je čovjek kojeg sretnete u Metkoviću. Ne izgleda kao otac trenera koji je upravo pobijedio Manchester United. Ne ponaša se kao netko tko ima potrebu pričati o velikim utakmicama. On je samo Enver. Ekra. Čovjek koji je iz Mostara davno došao u Metković i tu ostao.
A kada se ugase svjetla velikih stadiona i završe utakmice, on sjedne kod kuće, uključi televizor i gleda svoju porodicu kako nastavlja tamo gdje je on nekada davno počeo – na nogometnom terenu.”
