Tradicionalno stočarstvo u BiH prolazi kroz najteže razdoblje zbog kroničnog nedostatka radne snage, lošeg sustava poticaja i klimatskih promjena. Najbolji primjer je profesionalni stočar Boro Pinjuh iz Širokog Brijega, koji već 35 godina ljetne mjesece provodi na planinskim pašnjacima Blidinja. Brine o stadu od blizu 470 ovaca, dijelom svojih, dijelom tuđih, te o kravama, svinjama i peradi.
Njegov radni dan traje od 5:15 ujutro do 23 sata navečer, a uključuje mužnju, hranjenje i stalnu skrb o stoci. “Ovo mi je 35. godina planinskog staža. Većinom sam sedam mjeseci uz stoku, pet mjeseci ovdje, a ostatak godine dolje u Širokom Brijegu”, objašnjava Pinjuh logistiku posla u reportaži Glasa Hercegovine, novinara i urednika Marija Brkića. Dodaje da slobodnih dana nema i da životinje ne mogu čekati: “Dok se pomuzu ovce i krave, nahrane psi i ostala stoka, dođe jedanaest navečer. Nema ovdje ni sveca ni petka“.
Izvođenje stoke na pašu obvezno je u svim vremenskim i zdravstvenim uvjetima. Pinjuh ististice s kakvim se rizicima suočavao: “Imao sam temperaturu 40, ali ovce se moraju pustiti. Životinja ne može čekati. Tuđa grla moraš vratiti živa, zdrava i dobro uhranjena”. Unatoč teškim uvjetima i nestabilnom vremenu, posao traži velika ulaganja: “Lijepo jest, ali nije svaki dan lako. Nema janjeta ako prethodno nisi ulagao”.
Nagrađivani sir
Pinjuh proizvodi i miješani sir, nagrađen trima zlatnim plaketama, čija je cijena oko 18 eura po kilogramu. “Netko će reći da je skupo, ali sir ne moramo nuditi ako imamo stalne mušterije. Da nije kvalitetan, ne bi dobio zlatne plakete“, navodi Pinjuh. Janjetinu prodaje za oko 13 eura po kilogramu, a visoke troškove diktira nabava hrane, veterinarska skrb te šišanje ovaca koje stoji do 4 eura po grlu. Dodatni problem je vuna koja je postala otpad: “Vuna se više ne koristi. Moram je natovariti i odvesti Komunalnom na Čerigaj. Prije je jedna žena imala vezu prema Bosni pa se vuna odvozila, a sada je nitko neće”.
U čuvanju stoke ključni su obučeni psi koji zamjenjuju ljude i štite stado od medvjeda. “Kad mu kažeš da vrati stado, on ga vraća. Dok je mlad, moraš raditi s njim dok ne shvati naredbe. Bez njega ne bih mogao držati ovce na cijeloj paši”, objašnjava uzgajivač. Ukazuje i na klimatske promjene zbog kojih su ljeta sve sušnija: “Na planini, ako nemaš vode, nemaš ništa. Ljudi koji ovdje sade povrće govore da ga prije nisu morali zalijevati, a sada vodu moraju dovoziti iz jezera. Klima se promijenila”.
Najveći problem ipak ostaje pronalaženje pastira. Iako nudi mjesečnu plaću od oko 1.180 eura, smještaj i hranu, radnika nema. “Čoban danas vrijedi suho zlato. Imao sam jednoga 15 dana. Rekao je da mora otići javiti se na biro i više se nije vratio. Neće se ni javiti”, prepričava Pinjuh svoja iskustva s fluktuacijom radne snage. Pinjuh je otvorio obrt kako bi uplaćivao staž, no izrazito je nezadovoljan državnim poticajima koji kasne ili potpuno izostaju. “Prošle godine nismo dobili federalni poticaj za ovce. Dobio sam samo županijski kao fizička osoba. Nije čudo što je sve manje pastira i stada”, upozorava stočar. Unatoč administrativnim preprekama i teškom radu, zaključuje da mu planina donosi neprocjenjiv mir: “Ovdje se čovjek psihički odmori. Kad je psiha zdrava, zdravije je i tijelo”, prenosi Dnevno.hr.
