Krajem 19. stoljeća, talijanski industrijalac odlučio je svojim radnicima osigurati ne samo posao, već i potpuno novi način života.
Umjesto da samo izgradi tvornicu, stvorio je cijeli grad u kojem su zaposlenici i njihove obitelji imali sve što im je potrebno – kuće s vrtovima, školu, crkvu, bolnicu, sportske terene, pa čak i groblje.
Tako je nastao Crespi d’Adda, jedno od najbolje očuvanih industrijskih naselja u Europi.
Priča o Crespi d’Addi počinje 1869. godine, kada je Cristoforo Benigno Crespi, tekstilni poduzetnik iz Busto Arsizija, kupio dolinu dugu oko kilometar, smještenu između rijeka Adde i Bremba. Na obali Adde planirao je izgraditi veliku predionicu pamuka i stvoriti mjesto u kojem će radnici, uz sigurno zaposlenje, imati i kvalitetne uvjete za život.
Preko puta tvornice zato je počelo nicati pomno uređeno naselje s nizovima gotovo jednakih dvokatnica, iz kojih se do radnog mjesta moglo stići za svega nekoliko minuta. Crespi d’Adda razvijao se desetljećima, a najveću preobrazbu doživio je nakon što je upravljanje preuzeo njegov sin Silvio Benigno Crespi. Umjesto zajedničkih zgrada počele su se graditi obiteljske kuće okružene vrtovima. Svaka je radnička obitelj dobila vlastiti dom i komad zemlje. Bila je to privilegija koja je krajem 19. stoljeća za većinu pripadnika radničke klase bila gotovo nezamisliva.
Naselje je zamišljeno kao potpuno samodostatna zajednica u kojoj su radnici i njihove obitelji mogli pronaći sve što im je bilo potrebno, od rođenja pa sve do smrti. Obitelj Crespi izgradila je školu, crkvu, bolnicu, sportske terene i javnu praonicu, kao i groblje kojim dominira monumentalni obiteljski mauzolej. Iznad naselja podigli su raskošnu vilu nalik srednjovjekovnom dvorcu, u kojoj su boravili tijekom povremenih posjeta svom industrijskom gradu.
Crespi d’Adda bilo je ispred svojeg vremena i po tehnološkim rješenjima. Zahvaljujući obližnjoj hidroelektrani, koja je energijom opskrbljivala tvorničke strojeve, kuće i javne prostore, postalo je jedno od prvih radničkih naselja u Italiji s modernom električnom rasvjetom. Središnje mjesto zauzimala je golema tvornica pamuka. Na vrhuncu proizvodnje u njezinim je halama radilo čak 1.200 mehaničkih tkalačkih stanova, dok je, prema pojedinim izvorima, zapošljavala do 4.000 radnika.
Idilu su prekinule velike gospodarske i političke promjene. Velika ekonomska kriza 1929. godine, zajedno sa strogom fiskalnom politikom fašističkog režima, prisilila je obitelj Crespi na prodaju cijelog kompleksa. Naselje je potom nekoliko puta mijenjalo vlasnike, a radničke kuće s vremenom su prešle u privatno vlasništvo. Proizvodnja pamuka postupno je slabila, sve dok tvornica početkom 2000. godina nije zauvijek zatvorila vrata nakon više od 125 godina rada. Naselje je, međutim, nastavilo živjeti i do danas sačuvalo gotovo netaknut izvorni izgled.
UNESCO GA PROGLASIO SVJETSKOM BAŠTINOM
Crespi d’Adda danas se smatra jednim od najvrjednijih primjera radničkih naselja u Europi te najpotpunije očuvanim industrijskim gradom te vrste u južnom dijelu kontinenta. UNESCO ga je 1995. godine uvrstio na Popis svjetske baštine, prepoznavši njegovu iznimnu povijesnu, arhitektonsku i društvenu vrijednost. Posebno je zanimljivo da su važnu ulogu u nominaciji imali mladi studenti, koji su uspjeli skrenuti pozornost svijeta na jedinstvenost ovog mjesta.
Crespi d’Adda i danas je živo naselje. U nekadašnjim radničkim kućama stanuju obitelji, među kojima se često spominju i potomci prvih tvorničkih radnika. Smješten između Milana i Bergama, lako je dostupan svima koji žele zakoračiti u pažljivo očuvan svijet industrijskog doba i vidjeti kako je izgledala radnička utopija iz vremena kada su tvornice oblikovale svakodnevicu, naselja i čitave gradove, piše putnikofer.hr.
