Europska unija strahuje da će je rat na Bliskom istoku jako skupo koštati, objavio je Politicov novinar Nicholas Vinocur, pozivajući se na razgovore s pet europskih diplomata i dužnosnika.
Iako su europski lideri već obećali pomoć u osiguravanju plovnog puta čim borbe prestanu, Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo svjesni su da preuzimaju obvezu financiranja iznimno skupe i visokorizične operacije. Riječ je o pratnji brodova i uklanjanju mina u Hormuškom tjesnacu, što zahtijeva angažman najmodernijeg pomorskog naoružanja. Obećanje ovih zemalja nije “bjanko ček”, istaknuo je jedan diplomat, dodajući kako su spremni pomoći, ali isključivo pod uvjetima koji bi zaštitili europske strateške interese.
Čak i ako operacija razminiranja ne bude nužna, Europa će još dugo trpjeti posljedice rata na energetske zalihe. Povratak na staro čini se nemogućim, pogotovo jer bi komercijalni brodovi mogli plaćati visoke naknade za prolazak koje prije rata nisu postojale. Te nove “cestarine” za privilegij plovidbe predstavljale bi trajni trošak za europsko gospodarstvo koje se već bori s inflacijom.
“To je obrazac”, upozorio je Nacho Sánchez Amor, španjolski zastupnik u Odboru za vanjske poslove Europskog parlamenta. On ističe da se Europa nalazi u nezavidnoj poziciji stalnog financijera tuđih kriza. “U Gazi ćemo platiti obnovu. U Ukrajini plaćamo rat, i to u ovom trenutku praktički sami. Sada bismo mogli plaćati i čišćenje Hormuškog tjesnaca.” Njegova kritika ide i prema savezu, navodeći da bi se NATO trebao temeljiti na uzajamnoj lojalnosti, ali da u ovoj krizi to jednostavno ne funkcionira.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji se zbog rata sukobio s Trumpom, najavio je skupinu od 15 zemalja za obnovu prometa čim se steknu uvjeti. No, povijesne paralele ukazuju na goleme troškove; slične operacije iz osamdesetih danas bi, prilagođene inflaciji, premašile milijardu dolara. Prema izvorima iz diplomatskih krugova, Europa zapravo pati od vlastite relativne slabosti na svjetskoj pozornici. Bez “tvrde moći” kojom bi mogla nametnuti svoju volju, kontinent ostaje zarobljen u pokušajima pregovaranja i korištenju ograničenih poluga kako bi se izvukao iz situacija u kojima samo nastoji minimizirati štetu koju su izazvali drugi akteri.
Iako je u ovom trenutku nemoguće precizno izračunati koliko će koštati razminiranje Hormuškog tjesnaca, koliko će tankera povezanih s Europom njime proći uz pratnju skupog pomorskog naoružanja te koliku će “cestarinu” ti brodovi morati plaćati Iranu, rat na Bliskom istoku već snažno pritišće europske lisnice, kako one velikih tvrtki, tako i one običnih građana.
Premda Europa izravno uvozi tek mali dio nafte kroz taj tjesnac, globalna narav energetskog tržišta znači da se svaki potres u Zaljevu trenutačno prelijeva na europske crpke i račune za struju. Čak i uz proglašeno primirje, cijene nafte i plina ostaju znatno iznad predratnih razina, ponajviše zbog straha, neizvjesnosti i uništene infrastrukture koju će biti nemoguće popraviti preko noći, objavio je Euronews.
Glavni razlog zašto oporavak neće biti brz leži u činjenici da fizička dostupnost energenata čini tek dio cijene koju plaćamo. Prema analizi koju je za Euronews pripremila Doloresz Katanich, troškovi transporta i osiguranja brodova doslovno su eksplodirali, što izravno poskupljuje svaki barel koji stigne do europskih luka.
Uz to, Europa se nalazi u specifičnoj zamci zbog cijene plina: on ne samo da je poskupio zbog oštećenja ključnih katarskih postrojenja, nego njegova visoka cijena automatski podiže i cijenu električne energije u većini europskih zemalja. To stvara opasan inflatorni krug koji ugrožava konkurentnost europske industrije i kupovnu moć kućanstava.
Ključna poruka za budućnost je jasna: povratak na “staro normalno” nije na vidiku u dogledno vrijeme. Čak i ako se postigne trajni mirovni sporazum, Europa će se godinama boriti s posljedicama uništenih postrojenja u Zaljevu i potrebom da po visokim cijenama puni svoja skladišta plina u konkurenciji s azijskim tržištem. Dugoročna stabilnost više ne ovisi samo o prestanku vatre, već o tome koliko će brzo i uspješno Europa uspjeti nametnuti svoje interese u obnovi plovnih putova i osiguravanju stabilnih opskrbnih lanaca koji više neće biti toliko ranjivi na geopolitičke sukobe izvan njezinih granica.
Liana Fix, viša znanstvenica za Europu pri Vijeću za vanjske odnose (CFR), u svojoj analizi poteza koje Europa može povući kako ne bi bila uvučena dublje u rat na Bliskom istoku i opteretila svoj proračun polazi od teze da Europa posjeduje značajnu stratešku moć koju trenutno ne koristi dovoljno odlučno. Ključ te moći leži u gustoj mreži europskih vojnih baza i logističkih centara koji su neophodni za provođenje američkih operacija na Bliskom istoku. Autorica sugerira da bi europske države trebale tu infrastrukturu koristiti kao polugu pritiska kako bi osigurale da njihovi nacionalni i ekonomski interesi budu uvaženi, umjesto da pasivno prihvaćaju posljedice tuđih odluka.
S obzirom na to da je zatvaranje Hormuškog tjesnaca izazvalo nagli skok cijena energenata i povratak inflacije, primarni cilj Europe mora biti brza deeskalacija sukoba. Fix predlaže da se logistička potpora Sjedinjenim Državama uvjetuje stalnim konzultacijama, čime bi se spriječili daljnji napadi na iransku civilnu i energetsku infrastrukturu bez odobrenja saveznika. Na taj način Europa može izbjeći duboko uvlačenje u rat, a istovremeno aktivno raditi na stabilizaciji plovnih putova kroz operacije razminiranja i nadzora tjesnaca.
Konačno, autorica naglašava važnost povezivanja bliskoistočne krize s europskom sigurnošću na istoku. Ona smatra da Europa treba jasno povezati svoju suradnju u Zaljevu s nastavkom američke opskrbe Ukrajine oružjem i održavanjem strogih sankcija Rusiji. Ovakvim pristupom kontinent bi prešao iz uloge logističkog asistenta u ulogu aktivnog strateškog partnera koji koristi svoje resurse za ublažavanje štete po vlastitu industriju i transatlantske odnose.
Spomenute analize i predviđanja počivaju na dvotjednom primirju koje su Sjedinjene Američke Države i Iran dogovorili sredinom tjedna, primirju koje se, prema nekim procjenama, već klima.
Iako je vijest o prekidu vatre donijela trenutačno olakšanje, situacija na terenu ukazuje na to da je dogovor pred kolapsom. Analitičari Soufan centra navode da izraelski napadi na Libanon, pokrenuti neposredno nakon potpisivanja, izravno ugrožavaju opstanak sporazuma. Izrael tim akcijama nastoji razdvojiti Iran od njegovih regionalnih saveznika, istovremeno reagirajući na isključenost iz inicijalnih pregovora, objavila je novinska agencija The Associated Press.
Dodatnu destabilizaciju uzrokuju izvješća iranskih agencija ISNA i Tasnim koja sugeriraju da je Revolucionarna garda tijekom sukoba minirala Hormuški tjesnac. Objavljeni dijagrami označavaju zone opasnosti na ključnim plovnim rutama, a potvrde o uklanjanju mina još nema. Ova taktika pritiska izravno demantira tvrdnje Bijele kuće o normalizaciji pomorskog prometa. Podaci tvrtke Windward potvrđuju da je broj brodova ostao na ratnom minimumu te da iranske vlasti za prolazak zahtijevaju visoke naknade u kriptovalutama, koje, po barelu nafte, iznose do jednog dolara.
Politički jaz produbljen je izjavama predsjednika iranskog parlamenta Muhameda Bagera Kalibafa, koji pregovore sa SAD-om smatra nerazumnima. Kalibaf optužuje Washington za kršenje uvjeta primirja, navodeći upade bespilotnih letjelica u iranski zračni prostor i Trumpovo odbijanje priznavanja prava na obogaćivanje uranija. Dok američka delegacija pod vodstvom J. D.-a Vancea planira razgovore u Islamabadu, Donald Trump inzistira na potpunom i besplatnom otvaranju tjesnaca bez ikakvih naknada. Uz nove napade u Bejrutu i nastavak raketnih udara, održivost dogovora ostaje krajnje neizvjesna.
