Iza zidova doma za starije osobe ne žive samo godine i tišina, već i sjećanja, strahovi, zahvalnost i nova prijateljstva. Četiri korisnika, svatko sa svojom životnom pričom, u dom su došli s tugom i neizvjesnošću, ali su kroz svakodnevnu brigu, razgovor i ljudsku toplinu pronašli osjećaj pripadnosti.
Mila Mandurić ima 89 godina i već četiri i pol godine boravi u Domu za starije i iznemogle osobe u Mostaru. Rođena je u Gračanici, gdje je provela mladost, a tijekom studija udala se za supruga porijeklom iz Hercegovine.
U Mostaru živim gotovo 50 godina, a muž mi je preminuo prije 12 godina. Tako da sam postala naturalizirana Hercegovka – ističe.
Po struci je bila prosvjetna djelatnica, predavala je srpsko-hrvatski i njemački jezik. Majka je djece koja su danas visokoobrazovana, imaju vlastite obitelji, djecu i unučad.
Djeca su me pozivala da živim s njima u inozemstvu, no odlučila sam ostati u Mostaru, jer smatram da se zbog godina i karaktera ne bih mogla prilagoditi novoj sredini – kaže.
Dolazak u dom za nju je u početku bio vrlo težak jer je iza sebe ostavila stan, obiteljski život i navike.
Međutim, zahvaljujući medicinskom osoblju i socijalnim radnicima, posebno bivšoj socijalnoj radnici Enesi koja je bila toliko plementia, sestri Kazazać i medicinskom bratu Damiru, moja adaptacija na novi način života prošla je uspješno – priča Mila.
U domu je stekla prijateljstva, a posebno mjesto u njezinu životu imala je kolegica s kojom je razvila blisko prijateljstvo, no ona je, nažalost, preminula.
Danas se družim s korisnicom Pašanom, koju smatram iskrenom prijateljicom, a nadam se i ona mene – kaže Mila.
O medicinskom osoblju doma govori isključivo pozitivno.
Oni su empatični, stručni i spremni na razgovor i podršku, a nama korisnicima oni predstavlja glavnu poveznicu s vanjskim svijetom – dodaje Mila.
Svoj dan organizira disciplinirano.
Svako jutro vježbam prema savjetima liječnika zbog problema s kralježnicom i štitnjačom, slušam radio, gledam televizijske sadržaje koji se bave obiteljskim i životnim temama, a pišem i dnevnik već 25 godina. Rrješavam križaljke i sudoku te pišem poeziju. Do sada sam napisala oko 40 pjesama, uglavnom posvećenih obitelji, djeci, unučadi, ali i sjećanjima na supruga – prepričava svoj dan Mila napominjući kako je ljubav prema književnosti naslijedila od djeda koji je bio profesor i pjesnik.
Životom u domu uglavnom je zadovoljna. Djeca je redovito posjećuju, svakodnevno je zovu, brinu se o njoj i financijski je pomažu.
No ona apelira da bi se domu trebao osigurat veći broj osoblja, osobito medicinskog, te bolji uvjeti rada, jer svjedoči njihovom svakodnevnom naporu i iscrpljenosti.
Također smatra da bi trebalo dodatno aktivirati društveni i kulturni život korisnika kroz posjete škola, kazališne predstave, dolaske umjetnika, glazbenika i organizirane izlete.
Pašana Muratbegović, korisnica je u također Doma za starije i iznemogle osobe Mostar od 2014. godine.
Ističe da je prije dolaska u dom imala uređen i kvalitetan život, te da joj je ulazak u novu sredinu u početku bio emotivno težak.
Dnevni boravak bio je pun korisnika, što je kod mene izazvalo osjećaj tuge, jer mi je promjena iz dotadašnjeg života bila velika. Nikada ranije nisam bila sama između podneva i večernjih sati, puna kuća mi je bila susjeda – objašnjava Pašana.
Obitelj ju je pozivala da dođe živjeti kod njih, no ona je donijela odluku da ode u dom, smatrajući da ne želi nikome biti na teret.
Smatrala sam da će, ako ja budem njima fina, bit će i oni meni – priča Pašana. Iako nema vlastitu djecu, ističe da je djecu pronašla upravo u domu. Sve djelatnike i korisnike doživljava kao svoju obitelj.
Kao jedini ozbiljniji problem navodi nedostatak medicinskog osoblja.
U domu boravi oko sedamdesetak korisnika, a na raspolaganju su nam samo dvije medicinske sestre ili njegovateljice, što smatram velikim opterećenjem za osoblje, jer se većina korisnika nije u mogućnosti samostalno brinuti o osobnoj higijeni – objašnjava ona, navodeći kako razumije težinu posla koji medicinsko osoblje svakodnevno obavlja.
O radu socijalne radnice i ravnateljice doma govori isključivo u superlativima, ističući da se o korisnicima brinu s iznimnom pažnjom.
Navodi da je sa svim korisnicima u dobrim odnosima te da svakoga smatra prijateljem. Posebno emotivno se prisjeća jedne korisnice s kojom je provela tjedan dana u istoj sobi.
Rastanak nam je objema bio vrlo težak. Rekla mi je da je nikada nisam nazvala ‘mahnitom’, iako je sama sebe kao takvu opisivala, budući je bila dugo i na psihijatriji – navodi Pašana, potvrđujući koliko su međuljudski odnosi u domu značajni.
Ivan Matanović iz Vareša, dugogodišnji radnik i umirovljenik koji je veći dio života proveo u Njemačkoj, korisnik je Doma za umirovljenike “Emaus”.
Matanović je ispričao da je u Njemačku otišao 1970. godine, gdje je radio na državnoj željeznici i stekao mirovinu te kaže kako je zadovoljan boravkom te da se tamo osjeća prihvaćeno.
Radio sam cijeli radni vijek na državnom poslu i bilo mi je dobro – kazao je, dodajući da mu je život obilježila velika tuga nakon smrti supruge, s kojom je bio u braku 63 godine, kao i da mu je teško naći sada prijateljicu nakon tolikih godina provedenih sa suprugom.
Njegova djeca ostala su živjeti u Njemačkoj, gdje su, kako kaže, dobro zbrinuta, a on posjeduje i stan koji je kupio tijekom boravka u toj zemlji. Tijekom ratnih događaja suprugu je sahranio u Varešu, nakon čega je bio primoran potražiti alternativni smještaj.
Govoreći o životu u domu, Matanović ističe da je zadovoljan uvjetima.
Ovdje mi je dobro. Priroda je lijepa, a ljudi su me lijepo prihvatili, što mi je najvažnije – rekao je, dodajući da mu je ovo trenutno jedina i najbolja opcija za smještaj.
Mara Mlikota, 93-godišnja korisnica doma ‘Emaus’ iz Seonica u Buturuvić polju, kaže da se u ustanovi osjeća dobro te da joj dani prolaze u druženju, vježbama i pjesmi.
Na pitanje koliko dugo boravi u domu, Mara nije precizirala, ali ističe da joj je svakodnevica ispunjena. Isričala je kako ima osmoro unučadi, dok se detalja o obitelji ne sjeća u potpunosti.
Dodala je da se u domu često zabavljaju, pjevaju i recituju. Na molbu da se prisjeti neke od pjesama iz mladosti, izrecitirala je stihove koje je nekada pjevala, a rado ih se prisjeti i u Domu.
“Oj djevojko, djevojčice, donesi mi rakijice.
Rakijice i vina, ja sam tvoja cura fina.”
