Nakon nedavnog samita Šangajske organizacije za suradnju (SCO) i parade kojom je obilježeno 80 godina od kineske pobjede u Drugom svjetskom ratu, svjetskim se medijma sve češće provlači pitanje gradi li Kina novi svjetski poredak u kojem će biti dominantna sila.
Kineski čelnik Xi Jinping u govoru na spomenutom samitu naglasio je ono što analitičari nazivaju novom kineskom doktrinom. Od toga da se “kućna pravila nekoliko zemalja ne bi smjela nametati drugima” do toga da bi okupljeni u SCO-u, od Rusije preko Indije do Turske, “trebali iskoristiti snagu svojih megavelikih tržišta i ekonomsku komplementarnost između država članica i dodatno olakšati trgovinu i ulaganja”.
Ne spominjući SAD, Xi se obvezao suprotstaviti “hegemonizmu, mentalitetu hladnog rata i nasilničkim praksama” koje postoje u svijetu.
Svjetski poredak kakav danas poznajemo počiva na institucijama, vrijednostima i savezima koje su u velikoj mjeri oblikovale Sjedinjene Američke Države nakon Drugoga svjetskog rata.
To uključuje liberalne demokracije, međunarodne zakone i norme, multilateralne institucije (UN, WTO, MMF i sl.), dolar kao glavnu rezervnu valutu te sigurnosne veze i vojne saveze poput NATO-a.
Kina u posljednjim desetljećima strateški radi na tome da ovaj poredak transformira. Ne nužno da ga potpuno sruši, nego da ga učini fleksibilnijim, multipolarnim, s većim prostorom za države koje nisu tradicionalno u središtu zapadnih centara moći.
Zarobljena u mreži ovisnosti
U analizi Brookings instituta iz Washingtona procjenjuje se da Kina strateški gradi institucionalni prostor – ne samo kroz sudjelovanje u postojećim međunarodnim organizacijama, već i kreiranjem novih institucija koje pružaju alternativu liberalnom međunarodnom poretku. Po njihovom mišljenju, te planove ne treba podcjenjivati, ali ni precjenjivati.
Po podacima Međunarodnog monetarnog fonda Kina generira 16–17 posto svjetskog BDP-a (SAD je na oko 25 posto) i oko 19.68 posto svjetskog BDP po paritetu kupovne moći).
Glavni ekonomist MMF-a Pierre-Olivier Gourinchas u svom godišnjem izvještaju među ostalim navodi kako kineska ekonomija duboko ovisi o vanjskim tržištima, lancima opskrbe i financijskim sustavima i jako ovisi o političkoj stabilnosti u svijetu.
Yukon Huan, bivši direktor Odjela za Kinu u Svjetskoj banci, naglašava termin “zarobljenosti” države.
“Kina je postala globalni div, ali je zarobljena u mreži ovisnosti o svjetskim tržištima – njezin izvoz čini 20 posto BDP-a, a bez američke potražnje rast bi pao za 2-3 posto. To nije samo snaga, već i slabost koja ograničava njezinu autonomiju u novom poretku”.
Huang tvrdi da upravo to ograničava globalnu moć Kine jer nema snage za prejake političke rezove u svjetskim odnosima.
S druge strane, kineski analitičari kažu kako se svijet nepovratno mijenja te da Kina ne smije čekati i pratiti događaje već ih sukreirati.
Spremni na neočekivano
Zheng Yongnian, dekan kineskog sveučilišta u Hong Kongu kaže kako je najvažniji dio kineskog planiranja biti spreman na neočekivano.
“Uobičajeno međunarodno pravo temeljeno na načelu suverenih država moglo bi se vrlo brzo urušiti i moramo biti spremni suočiti se s jednim potpuno drugačijim svijetom.”, kaže Yongnian.
To uključuje jačanje ekonomskih, tehnoloških i infrastrukturnih inicijativa (npr. Pojas i put), razvoj svojih financijskih institucija te promicanje koncepta “prave multilateralnosti” (kako je Kina vidi) u međunarodnim odnosima.
Prema USGLC, američkoj organizaciji koja promovira američku ekonomsku dominaciju u svijetu, Kina, iako i sama ovisna o svjetskom tržištu, koristi ekonomsku moć za stvaranje ovisnosti drugih, što se na kraju pretvara u politički utjecaj.
Prema njihovom izvješću, kineske investicije u Africi porasle su za 520 posto u posljednjih 15 godina i Kinu čine najvećim trgovinskim partnerom za 19 afričkih zemalja.
Inicijativa Pojas i put povezuje više od 150 zemalja infrastrukturom, financirajući luke, željeznice i energetiku.
Kina izvozi digitalnu infrastrukturu (5G, pametni gradovi) i AI sustave i gradi tehnološku dominaciju, uključujući socijalne kreditne sustave koji promoviraju kineski model upravljanja.
Sve to stvara “dužničke zamke”, odnosno to da zemlje ovisne o kineskim kreditima postaju Pekingu i politički bliske.
Meka moć
Uz građenje vojne moći tu je i tzv. “meka moć”. Kina izvozi svoj model upravljanja kroz kulturu, medije i tehnologiju, ali i kroz pritisak na dijasporu. Prema Human Rights Watchu, Kina koristi svoj digitalni utjecaj kako bi cenzurirala kritičare diljem svijeta.
Sve je to dio šireg plana gradnje novog svjetskog poretka piše u izvještaju Zaklada Carnegie za međunarodni mir. Sporo, ali učinkovito Kina gradi savezništva na temelju “antihegemonijskog” narativa uz tri strategije – ekonomska ovisnost, vojna suradnja i diplomatska koordinacija.
Kineski političari u rijetkim istupima ističu da Kina izbjegava formalne saveze kako bi zadržala autonomiju, ali vodi politku “pragmatičnog multilateralizma”.
Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi kaže da “Kina nema potrebe za vojnim savezima poput NATO-a”.
“Naša partnerstva s Rusijom, Pakistanom i zemljama BRICS-a su strateška i dugoročna, usmjerena na ekonomsku suradnju i zajednički razvoj”.
Dodaje kako je multipolarizam neizbježan. “Kina vodi reformu globalnog upravljanja kroz SCO i BRICS, ali to zahtijeva vrijeme i suradnju, ne sukob. Zapad mora prihvatiti ravnopravnost”, dodaje Yi.
Rusija se u tom kontekstu uza sve nesigurnosti pojavljuje kao partner, posebno kao država koja je suočena sa sankcijama i strateškim pritiscima sa zapada pa surađuje s Kinom u područjima gdje joj to odgovara – energetici, sigurnosti, diplomaciji.
Europska unija, pak, pokušava artikulirati vlastitu strategiju pod nazivom “strateška autonomija”, koja bi joj omogućila da očuva svoje interese, standarde i sposobnost djelovanja neovisno (ili manje ovisno) o velikim silama, dok istovremeno održava savezništva i suradnju na globalnim pitanjima.
Glavni partner, ali i glavni protivnik Kine u stvaranju novog svjetskog poretka stoga ostaju Sjedinjene Američke Države.
